Koje su to tri rečenice koje često izgovaramo djeci, a bilo bi bolje da ih izbacimo iz upotrebe? Bez obzira na to koliko se roditelji nekad trudili biti mudri i suosjećajni prema svojoj djeci, istina je da često izgovaramo stvari koje su zapravo beskorisne, gotovo štetne, a sve to u dobroj namjeri. Obično ih izgovaramo kako bismo utješili dijete i pomogli mu. Zato kad se sljedeći put uhvatite da izgovarate sljedeće rečenice, radije zastanite i pokušajte ih zamijeniti nekom spretnijom konstrukcijom. Evo tih nespretnih izjava koje su vrlo učestale:
1. Ne brini / Ne plači.
Kad ovakvo što kažemo, zaista želimo da se naša djeca osjećaju bolje, ali umjesto toga, to može vašem djetetu zvučati kao da su njegovi osjećaji nevažni. Istina je da smo svi ponekad zabrinuti i tužni i trebamo pomoći djeci da se nauče nositi s tim osjećajima, radije nego da ih ignoriraju. Umjesto da kažete: “Glupo je vjerovati da ti je čudovište ispod kreveta”, uvažite njegove osjećaje i zatim nađite način da mu pomognete nositi se s njima. Pitajte ga nešto u stilu: “Što bi ti pomoglo da te bude manje strah?” ili “Što bi ti pomoglo da manje brineš…?” Time pokazujete da su djetetovi osjećaji važni i normalni i da ono može utjecati na njih te ih kontrolirati.
2. Nemoj se sramiti.
Koliko ste se puta pronašli u situaciji da se vaše dijete skriva pred nekim ili nečim iza vaših nogu? Ili je vaša pričljiva djevojčica naglo ušutjela kad ju je vaš prijatelj kojeg ste sreli na cesti nešto upitao? Obično je prva roditeljska reakcija “Ne srami se”. Dok mi na taj način pokušavamo potaknuti djetetovu ljubaznost, zaboravljamo da djeca imaju različite osobnosti i ne otvaraju se svi s jednakom brzinom prema okolini. Kad nazovemo svoje dijete “sramežljivim”, ono ima još veću tendenciju da se tako počne ponašati. Umjesto da ga gurate da odgovara na sva pitanja i obavlja očekivane stvari prema ostalima (pozdravljanja, predstavljanja i sl.), pokušajte zajedno raditi na tome kako se obično ponašamo kad sretnemo druge ljude. Odigrajte situacije unaprijed, može i pomoću igračaka, dođite na zakazana događanja ranije kako bi se dijete aklimatiziralo na okolinu i ne tjerajte ga da razgovara s nekim, ako to ne želi. Ako želi, učinit će to samostalno nakon što za tim osjeti potrebu.
3. Sve rečenice koje počinji sa “Vidiš”.
Mi odrasli ne volimo kad nam netko kaže “Rekao sam ti da će biti tako”, pa isto tako ne vole ni djeca. Kad kažemo: “vidiš, zar nije bila dobra ideja danas ponijeti kabanicu?” ili “vidiš, nije li jednostavnije odabrati majicu iz ormara kad je lijepo složiš” veća je vjerojatnost da će rezultirati nadmetanjem za moći nego učenjem lekcije o prednostima slaganja majice. U ovakvim slučajevima, najbolja je škola iskustvo koje dijete s vremenom stječe. Stoga radije nemojte sve pokušavati unaprijed pripremiti da bude “idealno”, neka se katkad i pokisne, svi smo to prošli i sami se sjećamo kako su nam roditelji oko svega “pametovali” i koliko nam se to (nije) sviđalo. Kad znamo na koji način djeca mogu interpretirati naše dobronamjerne rečenice, pronaći ćemo bolji način komunikacije i uistinu biti od pomoći kako smo i namjeravali.
Izvor: Roditelji.hr
