Prije nekoliko minuta, snimio sam ovu fotografiju otprilike desetak ulica odavde. Ovo je Grand Cafe, tu u Oxfordu. Snimio sam ovu fotografiju jer ispada da je to prvi kafić otvoren u Engleskoj 1650. godine. U tome leži njegova slava. Želio sam vam ga pokazati, ne zato da vas provedem kroz povijesni Starbucks Engleske, već stoga što su Engleski kafići bili presudni za razvoj i širenje jednog od najvećih intelektualnih procvata u zadnjih 500 godina, ono što danas zovemo Prosvjetiteljstvom.
A kafići su odigrali tako veliku ulogu u rođenju Prosvjetiteljstva, djelomice poradi onoga što se u njima pilo. Zato što je, prije širenja kave i čaja britanskom kulturom, ono što su ljudi pili – ono što je bilo piće i elite i narodnih masa – iz dana u dan, od jutra do sutra, bio alkohol. Alkohol je bio dnevno piće izbora. Popili biste malo pivo uz doručak i nešto vina uz ručak, malo džina – osobito oko 1650-e – a povrh toga malo piva i vina na kraju dana. Ovo je bio zdravi izbor, ustvari, zato što voda nije bila sigurna za piće. I tako, zapravo, do uspona kafića, cijela populacija bila je pijana cijeli dan. A možete si zamisliti čemu bi to bilo nalik, zapravo, u vašem vlastitom životu – a ja znam da je to istina nekih od vas – ako ste pili po cijeli dan, kad biste se prebacili sa depresiva na stimulanse u svom životu, imali biste bolje ideje. Bili biste oštroumniji i živahniji. I zato nije slučajno da se veliki procvat inovacija dogodio u trenutku kad se Engleska prebacila na čaj i kavu.
No druga stvar koja kafiće čini važnima je arhitektura prostora. To je bio prostor u kojemu su se zajedno našli ljudi različita obrazovanja, različitih područja ekspertize i imali nešto zajedničko. To je bio prostor, kao što je govorio Matt Ridley, u kojemu su ideje mogle doživjeti seks. Ovo je bio njihov bračni krevet, u nekom smislu. Ideje bi se tamo spajale. Iznenađujući broj inovacija iz toga doba imaju kafić negdje u svojoj priči.
Provodio sam mnogo vremena razmišljajući o kafićima u zadnjih pet godina, jer sam bio u traganju za odgovorom na pitanje od kuda dolaze dobre ideje. Kakva su okruženja koja dovode do neuobičajene razine inovacija, neuobičajene razine kreativnosti? Koja je to vrsta okruženja – što je prostor za kreativnost? I ono što sam učinio, tragao sam za okruženjem nalik na kafić; proučavao sam medijska okruženja kakav je World Wide Web, a koji je bio izvanredno inovativan; vratio sam se u povijest prvih gradova; čak sam otišao do bioloških okruženja, kao što su koraljni grebeni i prašume, koji sadržavaju neobične razine biološke inovativnosti; a ono što sam tražio bio je zajednički obrazac, neku vrstu znakovitog ponašanja koja se iznova pojavljuje u svim tim okruženjima. Postoje li ponovljeni obrasci iz kojih možemo naučiti, koje možemo preuzeti i primijeniti u vlastitim životima, ili našim vlastitim organizacijama, kako bismo ih učinili kreativnijima i inovativnijima? I mislim da sam ih pronašao nekoliko.
Ali ono što trebate učiniti da bi ovo imalo smisla i da bi stvarno razumjeli ove principe jest odmaknuti se od uobičajenih metafora i jezika koji nas usmjerava prema određenim konceptima kreiranja ideja. Mi imamo taj vrlo bogati rječnik koji opisuje trenutke inspiracije. Imamo trenutke spoznaje, bljesak spoznaje, imamo uvide, „eureka!“ trenutke, zatim trenutke prosvjetljenja, zar ne? Svi ovi pojmovi, kao vrste retoričkih ukrasa, što i jesu, dijele istu osnovnu pretpostavku, a to je da je ideja jedna stvar, nešto što se često događa u predivnom trenutku prosvjetljenja.
No ustvari, što bih ja prodiskutirao, i od čega vi stvarno trebate početi, je misao da je ideja mreža na najosnovnijoj razini. Ustvari, evo što se događa u vašoj glavi. Neka ideja, nova ideja, je nova mreža neurona koji šalju signale sinkronizirano jedan s drugim u vašoj glavi. To je konfiguracija nikad prije stvorena. Pitanje je: kako staviti svoj mozak u okoliš u kojemu je najvjerojatnije da će se ove mreže složiti? Ispostavilo se, ustvari, da obrasci mreža iz vanjskog svijeta oponašaju mreže unutarnjeg svijeta mozga.
Metaforu koju bih volio koristiti uzeo sam iz suvremene priče o izvrsnoj ideji – znatno suvremenije od 1650-ih. Izvanredni momak imenom Timothy Prestero koji ima tvrtku imenom … organizaciju koja se zove Dizajn koji je važan. Oni su odlučili latiti se neodložnog problema, znate, užasnog problema smrtnosti djece u zemljama u razvoju. Jedna od stvari koja je užasno frustrirajuća u vezi s tim, je postaviti moderne inkubatore za dojenčad, jer ako možete održavati preuranjeno rođene bebe toplima, u osnovi – to je vrlo jednostavno – možete prepoloviti dojenačku smrt u tim krajevima. Dakle, tehnologija postoji. Ona je standard u cijelom industrijskom svijetu. Problem je, ako kupite inkubator od 40 000 $ i pošaljete ga u selo srednje veličine u Afriku, radit će odlično godinu dana ili dvije, zatim će se pokvariti i sve će propasti jer će ostati zauvijek pokvaren, jer vam nedostaje cijeli sustav opskrbe rezervnim dijelovima i nemate na licu mjesta stručnjake da popravite komad opreme vrijedan 40 000$. I tako završite s tim problemom nakon što ste potrošili sav taj novac da dopremite pomoć i svu tu naprednu elektroniku do ovih zemalja, koja na kraju završi kao beskorisna.
Pa su Prestero i njegov tim odlučili potražiti uokolo i pronaći: koja su sredstva u izobilju na raspolaganju u kontekstu zemalja u razvoju? Primijetili su kako oni nemaju puno DVR-ova i mikrovalnih pećnica, ali se čini kako rade sasvim dobar posao u održavanju svojih automobila na cestama. Na sve strane na svim ulicama vidite Toyota Forerunner. Čini se kako imaju stručnjake za održavanje automobila. Zato su počeli razmišljati, „Možemo li napraviti inkubator za dojenčad sastavljen samo od automobilskih dijelova?“ I evo do čega su došli. Zove se uređaj za njegovanje novorođenčadi. Izvana izgleda kao normalna mala stvarčica koju nalazite u modernim zapadnjačkim bolnicama. Unutra su automobilski dijelovi. Ima ventilator, farove za grijanje, zvono sa ulaznih vrata za alarm. Ide na akumulator iz automobila. Pa tako sve što vam treba su rezervni dijelovi iz vaše Toyote i vještina popravljanja farova, da ga popravite. I sada, to je izvrsna ideja, ali ono što želim reći, da je ovo ustvari izvrsna metafora za način kako se događaju velike ideje. Volimo misliti kao su naše revolucionarne ideje, znate, poput posve novog inkubatora od 40 000$, vrhunac tehnologije, no češće ne nego da, sklepane su od kakvih god komadića koji su se zadesili u blizini.
Preuzimamo ideje od drugih ljudi, od ljudi od kojih smo učili, od ljudi na koje smo naletjeli u kafiću i skrpamo ih zajedno u novi oblik i stvorimo nešto novo. To je stvarno mjesto na kojemu nastaju ideje. To znači da moramo promijeniti neke od naših modela o tome kako inovacije i duboko promišljanje stvarno izgledaju. Ustvari, ovo je jedno viđenje toga. Drugo je Newton i jabuka, dok je Newton bio u Cambridgu. Ovo je statua iz Oxforda. Znate, sjedite tamo duboko zamišljeni, jabuka pada sa drveta i vi imate teoriju gravitacije. U stvari, prostori koji su povijesno vodili ka ovom otkriću izgledaju ovako, točno. Ovo je slavna Hogarthova slika nekakvog političkog domjenka u gostionici, ali tako su nekad izgledali kafići. To je ona vrsta kaotičnog okruženja u kojemu su se sretale ideje, u kojemu su ljudi imali nove, zanimljive, nepredvidljive susrete – ljudi iz različitih okruženja. I tako, ako nastojimo izgraditi organizacije koje su inovativnije, moramo izgraditi prostore koji, iznenađujuće, izgledaju više poput ovoga. Ovako bi trebao izgledati vaš ured i to je dio moje poruke ovdje.
Jedan od problema vezanih za to da su ljudi zapravo – kada se istražuje ovo područje – ljudi su grozno nepouzdani kada zapravo sami govore o tome gdje su dobili dobre ideje ili o povijesti njihovih najboljih ideja. Prije nekoliko godina odlični istraživač Kevih Dunbar odlučio je ići uokolo i učiniti „Big Brother“ pristup otkrivanju odakle dolaze dobre ideje. Otišao je u mnogo znanstvenih laboratorija u svijetu i snimao sve dok su radili i najmanje djeliće svojih poslova. Kada su sjedili ispred mikroskopa, kada su pričali s kolegama pored stroja za vodu i ostale stvari. Snimio je sve razgovore i pokušao otkriti gdje se najvažnije ideje događaju. Kada razmišljamo o klasičnoj slici znanstvenika u laboratoriju, zamišljamo ih – znate, nagnute nad mikroskopom i gledaju nešto u uzorku tkiva. I „eureka!“ dobili su ideju.
Kada je Dunbar pogledao sve snimke zapravo je vidio da se gotovo sva značajna otkrića nisu dogodila sama u laboratoriju, pred mikroskopima. Dogodila su se za konferencijskim stolovima za vrijeme tjednog sastanka, gdje su se svi sastali i podijelili svoje najnovije podatke i istraživanja, često su ljudi podijelili i pogreške koje su napravili, šum u signalu u otkrićima. I nešto vezano za to okruženje – počeo sam ga zvati „tekuća mreža,“ gdje zajedno postoji mnogo različitih ideja, različitih obrazovanja, različitih interesa, koji se sukobljavaju i odbijaju jedan od drugog – to okruženje je zapravo, okruženje koje vodi do otkrića.
Drugi problem koji ljudi imaju je to što vole svoje priče o otkrićima svesti na manje vremenske okvire. Zapravo žele ispričati priču o „eureka!“ trenutku. Žele reći „ Bio sam tamo, stajao i odjednom mi se sve razbistrilo u glavi.“ Zapravo, ako se ode unatrag i pogleda prošle zabilješke, ispostavi se da mnogo važnih ideja imaju dugačko vrijeme inkubacije. To zovem „sporom slutnjom.“ U posljednje vrijeme čuli smo dosta o slutnjama i instinktu i iznenadnim trenucima bistrine, ali zapravo se mnoge velike ideje zadržavaju, nekada čak i desetljećima, skrivene u ljudskim umovima. Oni imaju osjećaj da postoji zanimljiv problem ali još nemaju oruđe da ih otkriju. Provode sve vrijeme radeći na određenom problemu, a tu je zapravo nešto drugo što ih zanima, ali ne mogu to riješiti.
Darwin je odličan primjer toga. Darwin sam u svojoj autobiografiji priča priču o dolasku do ideje prirodne selekcije kao klasičnom „eureka“ trenutku. On je u svojoj radnoj sobi, listopad je 1838. i on čita Malthusovo djelo o populaciji. I odjednom, osnovni algoritam prirodne selekcije stvori mu se u mislima i on kaže, „ Ah, konačno imam teoriju s kojom mogu raditi.“ To stoji u njegovoj autobiografiji. Prije desetljeće-dva, izvanredni učenjak Howard Gruber pogledao je Darwinove bilježnice iz tog razdoblja. Darwin je imao pune bilježnice gdje je zapisivao svaku malu ideju koju je imao, svaku slutnju. Ono što je Gruber otkrio je to da je Darwin imao cijelu teoriju prirodne selekcije mjesecima i mjesecima prije navodnog otkrića dok je čitao Malthusa listopada 1838. Postoje odlomci koji se mogu pročitati i pomislite da je to Darwinov udžbenik, a zapravo su iz razdoblja prije njegovog otkrića. I onda shvatite da je Darwin imao ideju, imao koncept, ali ju nije mogao potpuno domisliti. I to je način kako se velike ideje obično dogode; postaju jasnije nakon većeg vremenskog razdoblja.
Sada je izazov za sve nas: kako stvoriti okruženje koje dopušta tim idejama da imaju takav način polu-života, zar ne? Teško je otići do svog šefa i reći „ Imam odličnu ideju vezanu za našu organizaciju. Bit će korisna 2020. Možete li mi samo dati vremena da to učinim?“ Nekoliko tvrtki, poput Googlea, imaju slobodno vrijeme za inovacije, 20 posto vremena, koje je zapravo mehanizam za uzgajanje slutnji u organizaciji. To je ključna stvar. Druga stvar je omogućiti slutnjama da se povežu sa slutnjama drugih ljudi; to se često događa. Vi imate polovicu ideje, netko ima drugu polovicu i, ako ste u pravom okruženju, one narastu u nešto veće od zbroja svojih dijelova. Često govorimo o važnosti zaštite intelektualnog vlasništva, znate, gradimo barikade, imamo tajne laboratorije za istraživanje i razvoj, patentiramo sve što imamo kako bi te ideje ostale vrijedne, i ljudi bili potaknuti da dobiju još ideja i civilizacija bi bila inovativnija. Ali mislim da možemo zaključiti da bi trebali provoditi bar jednako vremena, ako ne i više, vrednujući povezivanje ideja, a ne samo njihovu zaštitu.
Napustit ću vas sa jednom pričom u koju su uključene mnoge od ovih vrijednosti, i to je prekrasna priča o inovaciji i kako se ona događa na neobične načine. Bio je listopad 1957. i Sputnik je bio lansiran, i mi smo bili u Laurel Marylandu u laboratoriju za primijenjenu fiziku udruženu sa Sveučilištem Johns Hopkins. Ponedjeljak ujutro je i upravo je izišla vijest o tom satelitu koji kruži oko planeta. Naravno, to je raj za štrebere, zar ne? Tu su svi ti štreberi fizike i svi misle „ O moj Bože! Ovo je nevjerojatno. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo.“ I dvojica njih, dvadesetogodišnjaka istraživača iz laboratorija za fiziku, za stolom u kantini vode neformalan razgovor sa svojim kolegama. Ta dvojica zovu se Guier i Weiffenbach. Započnu razgovor i jedan od njih kaže, ” Hej, je li tko pokušao slušati tu stvar? Tamo je satelit koji su ljudi napravili i koji se nalazi gore u svemiru i očigledno emitira nekakvu vrstu signala. Vjerojatno bismo ga mogli čuti ako podesimo uređaje.“ Pitali su uokolo nekoliko svojih kolega i svi su rekli, „Ne, nisam se toga sjetio. Zanimljiva ideja.“
I ispostavilo se da je Weiffenbach stručnjak u primanju mikrovalova, i da ima malu antenu sa pojačivačem postavljenu u svom uredu. I tako su Guier i Weiffenbach otišli do Weiffenbachovog ureda i počeli mozgati – hakirati, kako bismo to mogli nazvati danas. I nakon nekoliko sati uhvatili su signal, jer je ruski Sputnik bio lak za praćenje. Bio je na 20MHz i moglo ga se lako uhvatiti, jer su se bojali da će ljudi misliti da je to prijevara. Zato su ga napravili jednostavnog za naći.
Njih su dvojica sjedili i slušali signal i ljudi su počeli dolaziti u ured govoreći, „Wow, to je baš super. Mogu li čuti? Wow to je odlično.” I ubrzo su pomislili „O Bože, ovo je povijesni trenutak. Mi smo prvi ljudi u SAD-u koji ovo slušaju. Trebali bismo to snimiti.“ Donijeli su veliki i bučni analogni rekorder i počeli snimati te male pištave signale. I počeli su zapisivati vremenske bilješke, bilješke svakog signala kojeg su snimili. I pomislili su „ Oh, primijetili smo male varijacije frekvencije ovdje. Vjerojatno bismo mogli izračunati brzinu kojom satelit putuje ako primijenimo malo osnovne matematike koristeći Dopplerov učinak. I još su se malo igrali s tim i pričali sa nekoliko kolega stručnih u različitim područjima. Rekli su, „ O Bože, znate, mislimo da bismo mogli pomoću tih rezultata Dopplerova učinka otkriti točku gdje je satelit najbliži našoj anteni i točku gdje je najudaljeniji. To je poprilično super.“
Naposljetku su dobili dozvolu – bio je to mali sporedni projekt koji nije bio službeno dio opisa njihovog posla. Dobili su dozvolu da koriste novo UNIVAC računalo koje je zauzimalo cijelu prostoriju, a koje su tek bili dobili u laboratoriju za primijenjenu fiziku. Obradili su još nekoliko brojeva i nakon tri-četiri tjedna ispostavilo se da su izračunali točnu putanju satelita oko Zemlje, samo slušajući jedan mali signal na koji su skrenuli pažnju prateći intuiciju za vrijeme ručka jednog jutra.
Nekoliko tjedana kasnije njihov šef, Frank McClure, pozvao ih je u ured i rekao „ Hej momci, moram vas pitati nešto vezano za projekt na kojem radite. Otkrili ste nepoznatu lokaciju satelita koji kruži oko planeta sa poznate lokacije na zemlji. Možete li obrnuto? Možete li otkriti nepoznatu lokaciju na zemlji ako znate lokaciju satelita?“ Razmislili su o tome i rekli „Pa valjda bismo mogli. Da vidimo što kažu brojevi.“ Otišli su i razmislili o tome. Kada su se vratili rekli su „Zapravo, bilo bi lakše.“ A on je rekao „Oh, to je odlično. Zato što gradim nove nuklearne podmornice. I poprilično je teško otkriti kako usmjeriti projektile da se spuste na Moskvu, ako se ne znaju njihove lokacije u Tihom oceanu. Stoga smo mislili, mogli bismo poslati mnogo satelita i koristiti ih da pratimo naše podmornice i otkrijemo njihove lokacije usred oceana. Možete li poraditi na tom problemu?“
I tako je GPS rođen. 30 godina kasnije, Ronald Reagan zapravo je otvorio i učinio to otvorenim pitanjem na temelju kojeg bilo tko može graditi i bilo tko može osmisliti i izgraditi novu tehnologiju koja bi bila kreirana i inovirana na temelju tog otvorenog pitanja, ostavio ga je otvorenim za bilo koga da učini što god hoće. I sada, jamčim vam da sigurno polovina ove prostorije, ako ne i više, ima uređaj u svojim džepova koji trenutno komunicira sa jednim od onih satelita iz svemira. I kladim se da je jedan od vas, ako ne i više, koristio taj uređaj i naredio sustavu satelita da locira najbliži kafić prethodnih – (Smijeh) prethodnih dana ili prošli tjedan. Zar ne?
I to je, mislim, odlično ispitivanje slučaja, odlična lekcija, o snazi, o čudesnoj i neplaniranoj, nepredvidivoj moći otvorenog inovativnog sustava. Kada ih ispravno izgradite, usmjerit će se u potpuno nove pravce o kojima njihov stvoritelj nije ni sanjao. Imali smo te momke koji su jednostavno mislili da samo prate svoju intuiciju, tu malu strast koju su razvili, onda su mislili da se bore u Hladnom ratu, a na kraju je ispalo da pomažu nekome da pronađe kavu sa sojinim mlijekom.
Izvor: Ted.com
