Prije nekih mjesec ili nešto više, na betonsku ogradu terase ispred moga prozora počeo je dolaziti galeb. Nazvao sam ga Ranjeni galeb jer nije imao jednu nogu. Bacao bih mu nešto keksa i on bi to spremno progutao. Činilo se da smo se sprijateljili. Došao je tri nedjelje zaredom i ja sam se počeo hvaliti kako imam prijatelja galeba, i šaliti se da je katolik jer dolazi nedjeljom. Sreća da smo bili u Rimu, inače bi bio i Hrvat. Kad je došao drugi put napravio sam nekoliko fotografija s nakanom da ih pokažem prijateljima. Bio sam ponosan što imam prijatelja galeba. Konačno, nije mala stvar imati takvog prijatelja. Hvalio sam se svojim novim prijateljstvom, kao da je upravo moja zasluga što se ono dogodilo.
A onda ga više nije bilo. Čekao sam i gledao u nebo s nadom da će me vidjeti i da će doći. No Ranjeni galeb više nije dolazio. Shvatio sam: on pripada Nebu, i prijateljstvo je dar. Odjednom sam uvidio koliko je isprazno bilo moje hvastanje i koliko sam bio glup. Otkud mi pravo na posjedovanje Neba i prijateljstva? Fotografije sam izradio i pokazivao prijateljima ali više nisam govorio kako galeb dolazi već da je dolazio. Pokušavao sam im objasniti lekciju koju sam naučio. Ali svatko uči na svoj način i često lekcije drugoga vrijede samo za drugoga. Bio sam zahvalan za ono što sam naučio od Ranjenog galeba o prijateljstvu i Nebu.
Nakon nekog vremena jutros je ponovno došao. Sletio je na svoje uobičajeno mjesto i gledao prema mome prozoru. Ovaj put pozvao sam ga bojažljivo uobičajenim pozivom. Stajao je činilo se u strahu. Nisam razumio. A onda se munjevito na njega obrušio drugi galeb, i Ranjeni galeb je pobjegao. Bolno sam uvidio da su i ptice poput ljudi zavidni na prijateljstvo, da se smiju slabijemu, da ga guraju i da mu se rugaju. Jutros sam još nešto naučio od mog prijatelja Ranjenog galeba: da pravo prijateljstvo nema granica i da za njega ne postoji udaljenost ni vrijeme, da je često potrebno dugo čekati i radi njega trpjeti.
Leti Ranjeni galebe!
Ja letim s tobom!
Boris Vidović
1 komentar
predivno