U dvorcu godišnjih doba budi se sanjivo proljeće.
Proteže se, trlja oči i briše ruke o zelenu pregaču na kojoj su se pojavili cvjetići.
– Napokon! – uzvikne zadovoljno.
– Što napokon? – upita pjenušavi oblačić.
– Napokon evo cvjetića. To je znak da je došlo moje vrijeme – reče i nastavi – Ja sam vila Proljeće.
Živim u dvorcu godišnjih doba.Tamo sam najmlađa. Dosadilo mi je spavati u sjemenci, trpjeti snijeg i tamu u zemlji. Ljuta sam na Zimu jer se sve sporije povlači.
– Ja sam ljut na Zimu jer me cijelo vrijeme gura u kut. Ona ne voli male bijele
oblake kao što sam ja- povjeri se Oblačić Proljeću i pomisli: Prava je ljepotica, mlada i vesela, a ne onako mrgodna kao Zima.
Mlada je vila uistinu bila prekrasna: u kosi je imala vijenac od tratinčica, predivnu pregaču posutu cvjetićima i cipelice od mekane trave. Proljeće nježno pogleda bijeli Oblačić i reče mu:
– Sviđaš mi se. Mlad si i lijep kao prve travke,a nježan kao maslačkova lampa.
– Maslačkova lampa, što je sad to?- pomisli u sebi Oblačić, ali ne reče to na glas kako ne bi ispao prava neznalica.
– Ti si moja vila. Volim cvijeće i darovat ću mu svoje tople suzice da se veselije smiješi Suncu – izjavi Oblačić ponosan na svoju ideju.
– Što onda čekamo?- upita veselo Proljeće.- Krenimo na livade i u šume.
– Idemo! – prihvati Oblačić. Osjetio se važan jer napokon i on nekome treba.
S visine je gledao gdje sve Proljeće treba prosuti cvjetiće s pregače, a mlada vila poskakivala je po livadi i budila uspavane lukovice i korjenčiće. Uživali su u zajedničkom radu.
– Hej, Proljeće, sad ulazimo u šumu. Tu ima puno posla – objavi Oblačić s visine.
– Znam. Šume su velike i imaju puno stanovnika. Sve treba probuditi i najaviti im novo doba – reče vila Proljeće.
– Tako si mlada a puno toga znaš – oduševljeno će Oblačić.
– U dvorcu godišnjih doba rado razgovaram s mudrom Jeseni. Od nje sam puno naučila
o svijetu i o životu. Njezini savjeti su mi dragocjeni. Ponekad sam mislila kako je dosadna i gnjavi me, ali sada vidim kako je dobro razgovarati sa starijima.
– Nastojat ću to upamtiti – reče Oblačić i doda – Idem malo odrijemati, a ti me pozovi kad ti zatrebam.
…nastavlja se
Jadranka Bralić
