– Želim proći kroz sva mjesta i upoznati ljude – reče veselo Proljeće.
– Znaš, ljudi su uvijek u žurbi i nemaju vremena – upozorava je Oblačić.
On je često, s visie gledao ljude koji stalno nekamo jure.
– Vidjet ćeš kako će me primjetiti kad prospem cvijeće putem!
Oblačić nije želio razočarati Proljeće. Krenuli su u grad. Neumorno su posipali cvijeće koje je snažno mirisalo, ali malo se ljudi zaustavilo i primjetilo ljepotu oko sebe.
Proljeće tužno reče Oblačiću:
– Nije ni čudo što je bakica osamljena. Ovi ljudi ne vide ni ono što je pred
njima.
Baš kad je Oblačić želio ohrabriti Proljeće, u park uđu dvije djevojčice.
– Sutra je Cvjetnica. Moram potražiti cvjetne glavice, a još nisam vidjela ni
jednu ljubičicu – reče jedna od djevojčica.
– Pogledat ćemo ispod onoga grma – savjetuje ju druga.
– Što žele ove djevojčice?- upita Proljeće.
– Ne znam. Prvi put čujem za cvjetnicu, ali to sigurno ima veze sa cvijećem –
zaključi Oblačić i dometne – Pođimo za njima pa ćemo doznati.
Djevojčice su stigle do grma gdje je Proljeće malo prije istreslo cvjetiće
ljubica sa svoje pregače. Zadivljeno su ih promatrale i sagnule se do njih. Proljeće je bilo presretno jer je netko primjetio njegov trud.
– Nemoj ih ubrati. Tako su lijepe i divno mirišu- reče prva djevojčica.
– Ali, u čemu ću se umiti? Svake godine se umijem u cvjetnim laticama – reče druga djevojčica i krene ubrati ljubice.
Proljeće je slušalo i nije moglo vjerovati u to što čuje. One će otrgnuti latice
i uništiti sav trud koji su uložili.
– Pa to je strašno!
Svakako to mora spriječiti, ali kako?!
– Imam ideju! Brzo pusti svoje suze i otjeraj djevojčice dok ne saznamo zašto im trebaju latice – reče Proljeće i žurno protrese Oblačić.
Na park se srušila jaka kiša. Djevojčice brzo potrče u zgradu ne ubravši
ljubičice.
– Požurimo se saznati što više o Cvjetnici – reče Proljeće.
Saznali su da se uoči Cvjetnice stavljaju cvjetne latice u vodu koja se ostavi na prozoru kako bi se umili anđeli.
Na Cvjetnicu se cijela obitelj umiva u toj vodi. To ih povezuje i sjećaju kao da ih anđeli ljube.
– To je divno! Drago mi je što im darujem cvjetne latice. Tako i odrasli ljudi
primjete ljepotu oko sebe i sreću svoje djece.
Više se ne ljutim na djevojčice. Prestani liti suze – reče Proljeće uplakanom
Oblačiću.
Oblačić rado posluša. I on bi se rado umio u vodi mirisnoj od cvjetnih latica i da ga anđeli ljube, ali to je nemoguće.
Djevojčice su, poslije kiše, došle u park i ubrale cvjetiće.
Uzbuđene i sretne ušle su u zgradu, a sretni su bili i Proljeće i Oblačić.
– Tako je malo potrebno za sreću, a ljudi su često nesretni – zaključi Proljeće.
– Treba im vratiti osmijeh na lice i u srce- reče Oblačić.- Prije su se ljudi
veselili svemu, više su se družili i bili sretni, a danas nemaju vremena jedni za druge.
– Otkud sve to znaš?- začuđeno ga pogleda Proljeće,
– E, to je već druga priča- zagonetno reče Oblačić i namigne Proljeću.
Jadranka Bralić
