Svi smo mi putnici Titanica, a da to ne znamo. Ono što se dogodilo na palubi tog broda odražava čovjekovu sklonost da ne prihvaća stvarnost.
Govorili su:”Ovaj brod ne može potonuti.” U stvarnosti su mislili:”Mi nikada nećemo umrijeti.” U tom smislu je “TITANIC” metafora neizbježnosti smrti.
10.04.1912. krenuo je iz Southhamptona tada najveći brod na svijetu s ciljem da što je moguće brže stigne u New York i time sruši vremenski rekord prelaska Atlantika.
Na ovom 269 metara dugačkom oceanskom divu poput jedanaesterokatnice nalazilo se 2200 ljudi. Među njima su bili i mnogobrojni iseljenici, koji su rezervirali mjesta u trećem razredu u želji da u Americi započnu novi život.
Drugi razred su zauzeli trgovci, a u prvom su noćili neki istaknuti ljudi koji su se ubrajali u najbogatije ljude na svijetu. Nevjerovatno luksuzan i dobro opremljen i opskrbljen, plovio je ovaj moderan brod za koji se vjerovalo da ne može potonuti. Na brodu nije bilo raketa za signalizaciju opasnosti jer se smatralo da su suvišne, a isto tako manjkalo je brodova za spašavanje.
Sigurnost broda i poznati iskusni kapetan Smith bili su garancija bezbrižnog putovanja. Drugi brodovi upozoravali su radio vezom na ledenjake kad je Titanic od Newfoundlanda bio udaljen 400 morskih milja, međutim ova su upozoravanja ignorirana.
Posljednje upozorenje je došlo s broda udaljenog samo 19 milja sjeverno i nasukanog među ledenjacima, a s tog broda je stiglo tako glasno upozorenje da je radiotelegrafist sa Titanica ljutito odgovorio: “Daj čovječe zašuti. Imam posla!”
Nekoliko sati kasnije, u 23:40, dogodilo se nešto, sa čime nitko nije računao: ledenjak se zabio u Titanic i proparao ga. Dok se u salonima i dalje sviralo i plesalo, kapetan i arhitekt su nakon inspekcije broda prvi naslutili dolazeću katastrofu. Radiotelegrafisti su u 00:15 sati počeli grozničavo odašiljati pozive upomoć brodu koji se nalazio u blizini, međutim telegrafist je noću isključio radio i otišao na spavanje. Tako je kapetan Smith zapovijedio da se odašalje internacionalni signal za poziv u opasnosti SOS (save our souls).
Putnicima je rečeno da obuku prsluke za spasavanje. Na malobrojne brodove za spasavanje ukrcani su djeca i žene i spušteni su u more, dok su mornari s napunjenim pištoljima, brinuli za to da na brodu ne izbije panika i da se neovlašteni muškarci ne ukrcaju na brodove za spašavanje. Milijuneri su nudili milijun dolara, drugi svoje imanje na mjesto na brodu, na što su putnici trećeg razreda odgovarali podrugljivim osmjehom.
Dok se Titanic već poprilično naginjao, svirači su još uvijek izvodili Boogie-Woogie. Zborovođa tad međutim uze dirigentski štapić po posljednji put u ruke i naredi sviračima da zasviraju koral: “Sve smo bliže tebi, moj Bože…”
Mnogi su bili potreseni i u zanosu zapjevali s njima, neki su molili, drugi bježali ili zbijali sarkastične šale. Neki engleski lord se pojavio u svom najboljem fraku u pratnji svog butlera; htjeli su se rastati od života na dostojanstven, plemićki način. Neka žena nije htjela ući u bord za spašavanje jer je htjela umrijeti pored svog muža.
Neki su provaljivali u kantinu i opijali se, a drugi su se pripremali na samoubojstvo. Malobrojni koji su mislili da se radi o bezazlenoj vježbi, shvatili su da se varaju kad je kapetan preko mikrofona jasno rekao: “Brod tone! Posado i oficiri Titanica, niste više u službi!
Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek se spašava ko može! Neka Bog bude s vama!”.
Oko 02:00 sati podigla se još jednom, na nekoliko minuta, krma broda, da bi onda brod konačno zauvijek potonuo. “Carpathia” je žurno pristigla i uspjela spasiti 706 ljudi, dok je 1503 čovjeka umrlo u ledenom moru.
Naš život sliči posljednjem putovanju Titanica. Mi putujemo kroz život samopouzdani, bezbrižni, ponosni i puni planova. Brinemo se za zabavu, potiskujemo pomisao na opasnost, jer sebe smatramo nepobjedivim “titanima”. Ne osvrćemo se na upozorenja, dapače ona izazivaju ljutite reakcije, kad neki postanu previše uporni sa svojim i nerviraju nas svojim propovijedima.
Život nam preko “radija” šalje signale da bi nas upozorio na “ledenjak” na horizontu. Ali mi reagiramo razdraženo poput radiotelegrafista Titanica: Začepi! Imam posla! A onda se odjednom nađemo u bezizlaznoj situaciji: bolest, samoća, izdaja, gubitak voljene osobe…
Najprije pokušavamo potisnuti zloslutne misli, dok nismo prisiljeni pogledati činjenicu u oči: Beznadežno smo izgubljeni i nesposobni da pomognemo sami sebi. Trebamo pomoć. Uzaludno je pitanje: Kako Bog sve to može dopustiti? Stojimo pred odlukom, jer se više ne radi o filozofiranju, već o životu i smrti. Možemo na sve načine bježati od stvarnosti.
Možemo sami sebi dokrajčiti život.
Možemo dostojanstveno u odijelu i kravati krenuti u susret neizbježnom, ili možemo, možda po prvi put, razmišljati o Bogu i vječnosti i zapomagati.
Kao što ovaj poziv upomoć nije ostao neuslišan, već je pomoć pristigla, tako se ni molitva Bogu neće odbiti o strop. Bog već dugo čeka vaše zapomaganje. Bog nam je odavno stavio na raspolaganje brod za spašavanje.
Za njega nema razlike među ljudima. Pred njim je svaki ljudski život jednako vrijedan i svatko ima iste šanse biti spašen. Ali u brod za spašavanje morate ući osobno i zato što ste to vi odlučili.
