Profesor je započeo sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je u vis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao:
– Što mislite, koliko je teška ova čaša?
– 50 g… 100 g… 125 g… – nagađali su studenti.
– Istina je, ustvari, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni – rekao je profesor. Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?
– Ništa! – odgovoriše studenti.
– Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.
– Počet će vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.
– Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?
– Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizira. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići liječniku.
– Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?
– Ne! – odgovoriše svi u glas.
– Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!
Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi zdušno počeše tražiti odgovor.
– Što trebam napraviti da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.
– PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.
– Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima.
Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju raditi bilo što drugo.
Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, pustite čašu na kraju svakog dana.
