Suđenje zbog “neodgovornog” izdvajanja iz jata…
Galebovi jutarnjeg jata provode svoj uobičajeni radi dan: kričeći slijede ribarske čamce i otimaju se za komadićke hrane. Daleko od njih, potpuno sam, galeb Jonathan Livingston vježba. Htio bi naučiti letjeti.
Galeb Jonathan izvanredno je talentiran. No u vježbanju doživljava neuspjehe, a u obitleji galebova nerazumijevanje. Zašto biti drugačiji od drugih! Nerazumijevanje i sumnja u sebe bila su mu najteža iskušenja.
Ali Jonathan je izdržao. Vježbao je. I postigao rekord – letio je trista dvadeset šest kilometara na sat. – Bio je radostan. Zbog sebe i zbog drugih. Vjerovao je da je to veliki trenutak u povijest njegova jata. Vjerovao je da su im otvorene nove mogućnosti.
Kada se Jonathan pridružio jatu na obali, već se bila spustila noć. Bio je umoran i vrtjelo mu se u glavi. Ipak je u svom ushićenju izveo pri slijetanju petlju, a trenutak prije nego što je dodirnuo tlo, valjak na razdjele. “Kad saznaju”, pomisli, “za moj rekord, poludjet će od sreće. Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucarenje do ribarskih brodica i natrag. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!”
Godine što su bile pred njim obećavale su sreću i zadovoljstvo.
Kada je sletio na obalu, ugleda zbor galebova i učini mu se da su sakupljeni već duže vrijeme. Zapravo su ga čekali.
– Galebe Johnatane! Stani u sredinu! – Riječi Starješine zazvučale su izrazito svečano. Stajati u sredini značilo je ili veliku sramotu ili veliku čast. Na taj se način iskazivala čast vođama galebova. “Naravno”, pomisli, “Jutarnje jato vidjelo je moj rekord! Ali ja ne želim počasti. Ne želim postati vođa. Samo želim podijeliti s njima svoje otkriće i upozoriti ih na nove mogućnosti za sve nas.” Stupio je naprijed.
– Jonathane Livingstone – obrati mu se Starješina – stani u sredinu, na svoju sramotu, tako da te sva braća galebovi vide!
Kao da ga je tko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ušima mu je šumilo. “Zar ja da stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguće! A moj rekord? Oni to ne razumiju! To je zabuna, pogreška!”
-…zbog svoje nepromišljene neodgovornosti – ozbiljni je glas odjekivao – zbog povrede dostojanstva i tradicije porodice galebova…
Biti prozvan u sredinu zbog nekog sramotnog čina značilo je biti izopćen iz društva galebova, prepušten samotničkom životu na Dalekim Hridima.
-…Jednog ćeš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo.
Galeb se nikada ne suprostavlja zboru jata, ali Jonathan ipak digne glas:
– Neodgovornost? Braćo! – uzvikne. – Tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi smisao i viši cilj života? Tisuću godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo – da učimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopusite mi da vam pokažem što sam naučio…
Jato je stajalo nepomično, kao ukopano.
– Bratstvo je razvrgnuo – povikaše galebovi u jedan glas i jednodušno se odlušiše i okrenuše leđa.
Ostatak života Jonathan je proveo u samoći, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoća koliko spoznaja da njegova braća nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjeli otvoriti oči i vidjeti…
Richard Bach
