Teddyja Stallarda svakako se smatralo kao »jednoga od posljednih«. Nije pokazivao zanimanje za školu, nosio je prljavu, izgužvanu odjeću, nikada se nije češljao, bio je jedan od onih učenika s bezličnim izrazom lica. Kada bi mu se gospođica Thompson obratila, uvijek je odgovarao jednosložnim riječima. Neuglednoga, nemotiviranoga i zamišljenoga bilo je jednostavno teško voljeti.
Iako je učiteljica uvijek govorila da sve učenike voli na isti način, nije bila baš u cijelosti iskrena. Kada je ispravljala Teddvjeve testove, na neki izopačen način uživala je križati netočne odgovore, a jedinicu bi uvijek ispisivala polagano i lijepo. A trebala se drukčije ponašati, imala je njegov dosje i znala više no što se usuđivala priznati. U dosjeu je pisalo:
Prvi razred: Teddy je dijete koje svojim radom i ponašanjem mnogo obećava. No, živi u teškim uvjetima.
Drugi razred: Teddy bi mogao i bolje. Majka ozbiljno bolesna. U kući mu nitko ne pomaže.
Treći razred: Teddy je dobar, ali preozbiljan dječak. Teško uči. Majka umrla prošle godine.
Četvrti razred: Teddy je vrlo spor, ali je lijepo odgojen. Njegov otac ne iskazuje zanimanje.
Stigao je i Božić, a dječaci i djevojčice iz razreda gospođice Thompson donijeli su joj poklone. Naslagali su ih na njen stol i okupili se dok ih je otvarala. Među njima bio je jedan od Teddvja Stallarda. To ju je iznenadilo. Teddyjev je poklon bio umotam u smeđi papir i omotam vrpcom. Poruka je jednostavno glasila: »Za gospođicu Thompson od Teddyja.« U paketiću je bila bezvrjedna narukvica, na kojoj je nedostajalo pola kamenčića, i bočica jeftinoga parfema.
Neki su se dječaci počeli smijati, ali je gospođica Thompson bila toliko prisebna da ih na vrijeme ušutka stavljajući narukvicu na ruku i namirišavši se parfemom. Upitala je ostale: »Zar ne miriše divno?« Učenici su se odmah složili s njenim mišljenjem.
Na kraju dana, kada je škola već završila, a sva djeca otišla kući, pojavio se Teddy. Polako je prišao njenom stolu i blago kazao: »Gospođice Thompson… gospođice Thompson, Vi mirišite poput moje mame…, a i narukvica Vam pristaje. Drago mi je da su Vam se svidjeli moji pokloni.« Nakon što je otišao, gospođica Thompson pala je na koljena i zamolila Boga za oprost.
Sutradan je djecu pozdravila nova učiteljica. Gospođica Thompson postala je druga osoba. Više nije bila samo učiteljica, već Božji poklisar. Svu je ljubav poklanjala djeci, a za njih činila sve kako bi postali dobri ljudi. Pomagala je svoj djeci, posebno onoj s poteškoćama i posebno Teddvju Stallardu. On je do kraja školske godine pokazao zavidne razultate. Nadoknadio je propušteno, a u nekim je predmetima čak bio bolji od ostalih.
Poslije dugo nije čula ništa o njemu. Onda je jednoga dana primila pismo:
Draga gospođice Thompson,
Želim da ste Vi prvi koga ću izvijestiti. Maturirat ću kao drugi najbolji učenik generacije. S ljubavlju, Teddy Stallard
Četiri godine poslije primila je još jedno pismo:
Draga gospođice Thompson,
Upravo sam doznao da ću diplomirati kao najbolji student generacije. Želio sam da to prvi doznate. Studij nije bio lagan, ali mi se svidio. S ljubavlju, Teddy Stallard
A četiri godine poslije:
Draga gospođice Thompson,
Od danas sam Theodore Stallard, liječnik. Što velite na to? Želim Vas prvu izvijestiti da se ženim dvadeset i sedmoga idućega mjeseca. Želio bih da sjedite na mjestu na kojemu bi moja majka sjedila da je živa. Vi ste sada jedina obitelj koju imam: tata je umro prošle godine. S ljubavlju, Teddy Stallard
Gospođica je Thompsom otišla na to vjenčanje i sjedila tamo gdje je Teddvjeva majka trebala. Zaslužila je to: za njega je učinila nešto što nikada neće zaboraviti.
Elizabeth Silance Ballard
