U suvremenom je roditeljstvu posljednjih desetak godina trend biti načitan i biti in kad je riječ o odgojnoj literaturi. Tako su naši mladi roditelji otvorili bezbrojne internetske stranice i proučili načine na koje je „dobro“ odgajati svoje dijete. Dakako, tu ima i zamki: nije svaki članak/literatura/stranica jednako pouzdan, na tržištu se zna naći svakojakog šunda koji odgoju djeteta pristupa kao receptu za kolače, gdje se sve može riješiti u tri (najviše četiri) koraka.
Nema brzih i jednostavnih rješenja
U porastu je i primjena odgojnih mjera prema naputcima iz časopisa razne kvalitete: „Ako hoćete da vaše dijete… onda samo…“. Roditelji koji primjenjuju takve strategije ubrzo shvate da nema jako jednostavnih rješenja, nego su najčešće potrebni dugotrajni proces koji zahtijevaju roditeljsko strpljenje i stalni angažman.
Nije loše provjeriti čija se imena kriju iza takvih članaka, proguglati ih i vidjeti stoji li iza njih ozbiljan, dugotrajan rad u struci ili znanstveni rad. Tražeći, otkrila sam da su takvi članci često nepotpisani, vjerojatno izvučeni iz nekog stranog, također žutog tiska, a najvjerojatnije i iz konteksta.
Pedagoška inverzija
Svjesna sam toga da je „novo“, „suvremeno dijete“ nemoguće odgajati onako kako smo mi bili odgajani prije gotovo pola stoljeća i da je hvale vrijedno što novi, suvremeni roditelji traže nove načine pristupanja svojoj roditeljskoj ulozi, ali sve sam češće svjedokom pedagoške inverzije koja daje kormilo djetetu u ruke.
Mnoge moje prijateljice rekle su mi kako im je najteže bilo odlučiti se hoće li se stalno svađati sa svojom djecom ili će im popuštati kad postanu uporna u svojim traženjima. Često su osjećale da su s djecom u stalnom konfliktu (a vole ih najviše na svijetu) i to ih je iscrpljivalo.
Dug popis isprika
Situacije poput traženja odjeće ujutro za odlazak u vrtić („ja to baš ne želim obući“), kupnje („hoću još samo jedan slatkiš“) ili pak problem s pozdravljanjem („molim te, pozdravi tetu“) znaju biti okidači za roditeljevo strpljenje. Iste te situacije znaju nas natjerati da popuštamo svojoj prekrasnoj djeci kako nas ne bi dovodila u neugodnu situaciju na javnom mjestu ili kako ne bismo zakasnili na posao… Popis isprika da se ne uhvatimo u koštac s discipliniranjem svog djeteta zaista je dug.
Jedan je suvremeni autor napisao: „Disciplina je čudna pojava, najviše ju primjećujemo onda kada je nema“. I onda samo jednoga jutra primijetimo da se baš to dogodilo i nama. Potkralo nam se, uvuklo se u naš dom pa nas guši…. jer nas vlastito dijete želi odgojiti na svoj način, onako kako bi njemu odgovaralo.
„Sad kad tak jako plače kupi mu čokoladicu“
Evo i primjera: Mlada je majka pokušavala odgajati (hrabro, strpljivo i odlučno, s puno ljubavi) svoju djevojčicu pred blagajnom u trgovini. Nije joj htjela kupiti još jedan slatkiš jer su se kod kuće dogovorile da se kupi samo jedna stvar po djetetovom izboru. Dijete se ljutilo, vikalo, plakalo… a majka je bila i dalje odlučna, sve dok se nisu umiješale naše starije sugrađanke koje su osudile ovakav način postupanja majke riječima: „Dijete si, milo, odgajaj doma, a sad kad tak jako plače kupi mu tu čokoladicu“.
Mlada je mama pocrvenjela, vidjelo se da joj nije lako… Tu ja ulazim u priču i čestitam joj što je tako hrabra i što ne dopušta da joj dijete u ljutnji oduzme sposobnost zdravog prosuđivanja. Nije ona sebi napravila uslugu tim postupkom – ona je uslugu napravila svom djetetu jer je bila ustrajna s najboljom namjerom.
Jasna pravila i granice
Ovakav bismo odgojni stil mogli opisati kao demokratski (puno ljubavi i određena količina čvrstoće i ustrajnosti), s jasnim pravilima i granicama, sukladan potrebama vremena u kojem živimo.
Kad naiđete na majku koja se ovako nosi s odgojem svog djeteta, stisnite joj ruku jer je kormilo odgoja u njezinim rukama, tamo gdje mu je i mjesto.
Bojana Gotlin
