Do kraja moga života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
– da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajući da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem veoma uspješan, već samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;
– da ne podliježem strahu od neuspjeha, jer ću tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dolje, na zamke koje mi stalno prijete;
– da prigrlim zlu kob kao prijatelja od koga ću da naučim znatno više nego od niza stalnih uspjeha i sretne sudbine;
– da se podsjetim da su promašaji, čak i kada mi se dese, samo putokazi prema uspjehu, jer sve što je lažno odvest će me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazat će mi na neku grešku, koju ću kasnije pažljivo izbjegavati;
– da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvijek se prisjećajući one priče koju sam često slušao, o čovjeku koji je bio nesretan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nije imao noge.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
– da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada osjećanju dužnosti da me primora da živim po kalupu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;
– da shvatim da nikada ne smijem vlastitu vrijednost da mjerim nečijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrijednost najviše zavisi od toga što sam prema sebi osjećam i koliko sam uključen u svijet oko sebe;
– da odolim iskušenju da nadmašim tuđa dostignuća, jer ta patetična, pa ipak uobičajena težnja nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada neću biti svoj ako dopustim drugima da određuju moje standarde;
– da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim varnice entuzijazma, tako da moje uzbuđenje i revnost pri bilo čemu što radim, savladaju svaku teškoću, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;
– da se uvijek podsjećam da moram da uložim vrijeme i energiju u povećanje vlastite vrijednosti, jer samo budale stoje mirno, čekajući da im uspjeh sam dođe, a ja sada znam da jedina šansa da se dođe do vrha leži u tome da se prvo iskopa rupa.
Do kraja mog života, ovog tako izuzetnog dana, molim Te, pomozi mi, Gospode…
– da drugima činim ono što bih želio da oni čine meni, da u svakom času od sebe dajem više nego što se očekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snađe, da sve svoje dužnosti izvršavam s poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.
Pomozi mi, molim te, da postignem ove ciljeve, moj izuzetni prijatelju, da bih mogao da postanem dobar staretinar, da u tvoje ime radim sa obnovljenom snagom i mudrošću, spasavajući druge kao što si ti spasio mene. I, iznad svega, molim te, ostani uz mene cijelog ovog dana… ”
Og Mandino
