Neki je stranac zalutao u šumi u Andama. Budući da se spuštala noć, nije mu preostalo drugo nego naći mjesto gdje će prespavati. Kad se kroz šipražje probio na proplanak pokriven visokom travom, odlučio je tu prenoćiti. Ujutro je primijetio da se u travi svjetluca veliko uglađeno kamenje. Pri pomnijem razgledavanju ustanovio je da su to nadgrobne ploče. Na jednoj je pisalo: Paulo – 4 godine i 2 mjeseca, na drugoj: Maria – 5 godina i 7 mjeseci, na trećoj: Pablo – 3 godine i 9 mjeseci. Pomisliviši da se radi o nekom strašnom ritualu, brzo je napustio mjesto i vratio se u šumu. Kad je naišao na stazu, počeo je trčati s namjerom da se što više udalji od užasnog groblja.
Ubrzo je sreo čovjeka koji ga je upitao zašto trči. Stranac je objasnio da bježi s užasnog groblja.
“Zašto bi bilo užasno? Pa to je obično groblje”, rekao je mještanin.
“Tamo leže samo djeca!”
“Kakva djeca! Mi dugo živimo. Svi koji su tamo pokopani umrli su u dubokoj starosti.”
“Ali oni natpisi na spomenicima…”
“A to vas muči”, nasmijao se čovjek. “Kod nas je običaj da djeca, kad nauče čitati, dobiju bilježnicu u kojoj za života vode dnevnik. Kad god dožive nešto lijepo, zapisuju u dnevnik koliko dugo je trajala njihova sreća. Kad umru, zbrojimo to vrijeme i napišemo ga na spomenik.”
Mi bismo trebali zbrajati trenutke kad smo sretni i radosni. Koliko ih imaš u svome životu?
Izvor:Lifeconnect.info
