To je susret s Isusom. Bog je uvijek pružao ruku svome narodu, vodio ga, čuvao i obećao da će uvijek biti uz njega. Knjiga Ponovljenog zakona kaže da Bog hoda s nama; vodi nas za ruku kao otac dijete. To je prekrasno. Božić je Božji susret s ljudima. On je i utjeha, otajstvo utjehe.
Božić danas govori o nježnosti i nadi. Kad nas Bog pronađe, priča nam o dvjema stvarima. Prvo kaže: nadaj se. Bog uvijek otvara vrata, nikad ih ne zatvara. On je otac koji nam otvara vrata. Drugo što kaže jest: ne boj se nježnosti. Kad kršćani zaborave nadu i nježnost, postaju hladna Crkva koja gubi osjećaj smjera i ostaje zarobljena u ideologijama i svjetovnim stavovima, a Božja jednostavnost im govori: idite naprijed, ja sam Otac koji vas miluje. Straši me kad kršćani gube nadu i sposobnost da prigrle drugoga u ljubavi i pobrinu za njega. Možda upravo zato, gledajući u budućnost, često govorim o djeci i starcima, o najranjivijima među nama.
Grčki su oci to nazivali Božja susretljivost: Bog silazi da bude među nama. To je jedno od Božjih otajstava. Još 2000. papa Pavao II. u Betlehemu je rekao da je Bog postao dijete potpuno ovisno o brizi oca i majke. Zato se toliko radujemo Božiću. Više nismo usamljeni; Bog je sišao da bude s nama. Isus je postao jedan od nas i za nas pretrpio najgoru smrt, smrt zločinca na križu.
Poruka objavljena u Evanđeljima je poruka radosti. Evanđelisti nam opisuju radostan događaj. Ne raspravljaju kako se Bog mogao roditi u takvom nepravednom svijetu. To je plod naših razmatranja o sirotinji i djeci koja se rađaju u siromaštvu. Prvi Božić nije bio osuda socijalne nepravde i siromaštva; bio je objava radosti. Sve drugo su naši zaključci. Neki su ispravni, neki manje a neki su još uvijek ideologizirani. Božić je radost, vjerska radost, božja radost, unutarnja radost svjetla i mira. Kad čovjek to ne može osjetiti ili kad mu životna situacija onemogućava da shvati radost, on to doživljava kroz gozbu svjetovne radosti. Ali duboka radost i svjetovna radost su posve različite.
