Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.
Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesvještenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.
Napola pri svijesti ležeći na postelji, dječak je jedva mogao čuti što su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela.
No, hrabri dječak nije želio umrijeti. Odlučio je da preživi. I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, bit će osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.
Opet je hrabri dječak odlučio. On neće biti bogalj. On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.
Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopće nije osjećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima. Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svijež zrak. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.
Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život.
Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslje se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu.
A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara.
