Kada u svakodnevnome životu spomenemo pojam blizine, prve asocijacije koje nam dolaze na pamet su bliskost, povjerenje, otvorenost, intimnost. Pojam daljine predstavlja suprotnost blizini. Blizinu i daljinu možemo definirati na razne načine. Najpotpunija definicija je ona koju nudi tzv. cirkularni (kružni) model razmišljanja: blizina i daljina su dvije krajnosti jedne te iste stvarnosti koju zovemo egzistencija. Konkretno, razlikujemo između materijalne i psihološke blizine, odnosno daljine: netko nam može biti tako blizu, a tako daleko i obrnuto. Najbolji primjer za današnju paradoksalnu situaciju glede svekolike relativnosti pojma blizine i daljine jesu elektronska sredstva komunikacije. Usporedo s globalnim povezivanjem cijeloga svijeta u jedinstvenu komunikacijsku mrežu, nezaustavljivo raste opća izolacija i anonimnost.
Kada je riječ o međuljudskim odnosima, često rabimo izraz preblizu, odnosno predaleko. Pritom u pravilu zaboravljamo kako je naš pojam blizine-daljine dobrim dijelom uvjetovan kulturnim, odgojnim, socijalnim, vjerskim čimbenicima. Dovoljno je promatrati susrete, ponašanje ljudi na ulici (npr. kada se pozdravljaju dva Nijemca, dva Talijana ili dva Kineza). Mi ljudi posjedujemo vidljive i nevidljive granice, tražimo nečiju blizinu (npr. zašto uvijek sjedimo u crkvi, školi, restoranu, vlaku na istome mjestu?) i/ili se držimo na distanci. Zato što neutralnost u međuljudskim odnosima ne postoji!
Općenito, međuljudski odnosi funkcioniraju na tzv. principu lijevka (usp. grafički prikaz) s više ugrađenih filtara pomoću kojih vršimo selekciju osoba, te određujemo vrstu, kvalitetu i intenzitet odnosa. Na samome vrhu lijevka nalazi se prvi, najširi filtar koji obuhvaća čitavu socijalnu mrežu u kojoj osoba živi i radi – prvi krug osoba. Slijedi drugi krug koji čine poznanici, radne kolege, susjedi, šira rodbina, osobe s kojima se družimo i koje posjećujemo. U treći krug možemo ubrojiti prijatelje; u četvrti najužu obitelj; u peti voljene osobe, osobe od našega apsolutnoga povjerenja. Na dnu lijevka nalazi se naše ja, bitak naše osobnosti – duša.
Slijedi nekoliko važnih pitanja vezanih za blizinu-daljinu u međuljudskim odnosima:
– Na temelju kojih emocionalnih kriterija funkcionira naša (moja) selekcija odnosa?
– Koliko blizine, odnosno daljine podnosi čovjek (ja – drugi)?
– Komu i zašto dopuštam da mi priđe blizu, a komu ne?
– Mogu li razlikovati i poštovati granicu između privatnoga i službenoga?
Blizina i daljina u radu s ljudima
Razumljivo, problem blizine-daljine je najakutniji u onim strukama koje direktno rade s ljudima. Pritom mislimo na zdravstvo, školstvo, socijalni, savjetodavni, odgojni i dušobrižnički rad. Za ovakvu vrstu rada dobar, stabilan, jasan, korektan i profesionalan odnos predstavlja temelj uspjeha. No, budući da se radi sa živim ljudskim bićima (koja različito misle, osjećaju, ponašaju se, reagiraju), a ne mrtvim predmetima, uvijek iznova se postavlja središnje pitanje: koliko je blizine potrebno, da bi se uspostavio odnos uzajamnoga povjerenja, otvorenosti i dobre suradnje, a koliko rastojanja kako bi se poštovale vlastite i tuđe granice (intimnost, privatnost, tjelesni, psihički i duhovni integritet)? Na koji način možemo spoznati da smo nekome prišli preblizu, u zabranjenu zonu? Kako djeluje naše dvolično ponašanje na druge, možda emocionalno nesigurne, labilne ljude? Jesmo li u našim profesionalnim odnosima, razmišljanjima, stavovima, postupcima dovoljno jasni, dosljedni, na zdravoj distanci?
Upravo povjerenje s kojim se potrebiti ljudi obraćaju, čini ih ranjivima, katkada nehotimice ovisnima. Stoga, tko s ljudima radi, mora biti krajnje oprezan, budan, obziran – poput akrobata koji hoda po sajli…
Emocionalna udaljenost
Djeca koja su nepovjerljiva, rezervirana, koja izbjegavaju prisne kontakte, doživjela su brojna razočaranja, odbojnost i nebrigu odraslih osoba. Ta ista djeca nisu razvila sposobnost uspostavljanja stabilnih, dugotrajnih i čvrstih međuljudskih odnosa, zbog čega u njihovoj duši vlada trajno alarmno stanje. Ono pak izaziva najprije ogorčenost, a potom srdžbu. Budući da srdžba nema učinka, dijete rezignira. U situacijama u kojima mu se nudi blizina/bliskost, pažnja, povjerenje, ljubav, ono reagira agresivno, uplašeno je, nesigurno, bezgranično tužno. Kasnije, kao odrasla osoba, potisne, zakopa te negativne osjećaje na dno mora, živeći podsvjesno u klinču proturječnosti: s jedne strane čezne za blizinom, prihvaćanjem, nježnošću, a s druge se boji da će mu te iste osobe okrenuti leđa. Njegovi zaključci izgledaju ovako: Međuljudski odnosi (tj. ljudi) su opasni! Ne mogu se osloniti ni na koga. Ja nisam dostojan tuđe pažnje. Budući da čovjek naprosto ne može živjeti bez ljubavi i pažnje drugih, to veliko-malo dijete riskira biti emocionalno ovisno, labilno, nezrelo, nedovoljno sigurno i nesamostalno. Kao takvo, predstavlja idealnu žrtvu za razne vrste zlouporabe.
Zašto prevelika blizina može biti štetna?
U životinjskom svijetu pitanje granica je od životne važnosti. Zato u njemu vlada jasna podjela teritorija koji se danonoćno čuva i brani. Nepoštivanje postojećih granica znači invaziju u tuđi teritorij, a time i bespoštednu borbu na život i smrt.
U međuljudskim odnosima pitanje blizine i daljine je znatno kompleksnije. Prevelika emocionalna blizina može izazvati miješanje uloga, gubitak privatnosti, simbiotičan odnos, ili – u krajnjemu – stapanje dviju osobnosti u jednu. Nepoštivanje vlastitih i tuđih granica može, nadalje, prouzročiti brojne manipulativne igre (primjerice erotske naravi), svakovrsne oblike zlouporabe, koji uvelike otežavaju ili sprječavaju bilo kakav oblik suradnje, odnosno suživota.
Temeljna načela za uravnotežene međuljudske odnose
Nakon svega što smo kazali, postavlja se pitanje: postoji li uopće zdrava, prava blizina-daljina? U apsolutnome smislu – ne! Naime, blizina i daljina su poput odjeće: jednima je prevruće, drugima prehladno. Drugim riječima, odnos blizine i daljine je živi proces koji se uvijek iznova regulira tijekom čitavoga života. Za njegovu uspješnost (osobito u radu s ljudima) navest ćemo nekoliko osnovnih principa kojih bi se trebalo pridržavati.
Princip transparentnosti: U službenome odnosu mogli bismo definirati kao preblizu sve ono što se ne može pokazati javno. To znači: sve ono što činim s osobom koja mi je povjerena, ne smije biti tajna, jer nije privatna (nego javna) stvar; obavljeni posao mora biti u potrebnoj mjeri transparentan. Ako, dakle, ljudski, etički, profesionalno i institucionalno mogu 100% stajati iza moga posla, onda sam najvjerojatnije na dobrome putu, imam zdrav odnos.
Drugi važni principi:
– Postaviti vlastite granice, poštovati tuđe.
– Jasna podjela uloga i granica (institucionalni okvir postavlja pravila ponašanja i na taj način olakšava međuljudske odnose).
– Poštovati temeljne ljudske vrednote.
– Posjedovati potrebne kvalitete za rad s ljudima (razumijevanje, osobni angažman, empatija, ali i profesionalnu udaljenost, sposobnost rješavanja sukoba)
– Imati dobru dozu optimizma, humora, volje za životom.
– Ne prihvaćati nikakve tajne, ne upuštati se u igre, intrige i sl.
– Uvijek reflektirati o vlastitim odnosima: Kako se ponašam? Kako moje ponašanje djeluje na druge? U kojim situacijama nastupaju poteškoće? Koji oblik ponašanje je neprimjeren, neprihvatljiv? Gdje sam nesiguran, na tankome ledu, u sivoj zoni?
Zaključno možemo kazati kako idealnu ravnotežu treba tražiti između voljene blizine i oslobađajuće daljine. To vam je kao kad vežete dvije ptice: unatoč četirima krilima ne mogu letjeti! Stoga, u radu s ljudima po pitanju blizine i daljine vrijede dva zlatna pravila:
Biti blizu ljudima, ali ne pre-blizu!
Ponašati se prirodno, normalno, poštovati svoje i tuđe granice.
Otvorena pitanja u svezi s blizinom-daljinom u radu s ljudima
a) na osobnoj razini:
– Gdje ja stojim u cjelokupnome pitanju blizine-daljine?
– Kako glasi moja definicija zdrave blizine-daljine?
– Koliko blizine odn. daljine dopuštam drugima?
– Na koji način signaliziram, postavljam granice prema drugima?
– Kako mogu izbjeći/razriješiti nesporazume?
– Što moram, a što ne moram znati o osobama s kojima radim?
b) na institucionalnoj razini:
– Kako mi u našoj instituciji (zajednici) definiramo zdravu, pravu blizinu-daljinu?
– Na koji način je institucionalno ograničen vlastiti i tuđi radni i životni prostor?
– Je li moja uloga (prema unutra i vani) jasno opisana?
– Kakvu vrstu, koji nivo i kvalitetu međuljudskih odnosa želi/traži moja institucija?
OSNOVNA PRAVILA PONAŠANJA U MEĐULJUDSKIM ODNOSIMA GLEDE BLIZINE I DALJINE
- Postaviti vlastite granice, poštovati tuđe.
- Službeni odnos nije privatna stvar već javni zadatak, nalog, posao!
- Imati jasno definiranu ulogu i granice (okvir, strukture, pravilnik – pomagala koji reguliraju, upravljaju međuljudske odnose); važnost onoga između: radni zadatak/nalog, predmet, vidljive i nevidljive granice.
- Prema pretpostavljenima imati lojalan, korektan, kolegijalan i kooperativan odnos.
- U službenim (a i privatnim) odnosima ne prihvaćati nikakve tajne, zakulisane igre.
- Pridržavati se principa transparetnosti: Sve ono što radim, poduzimam s osobom koja mi je povjerena, ne smije biti tajna, ne smije izazivati neugodne osjećaje niti nedoumice; treba moći javno pokazati (nadležnima), kontrolirati, diskutirati; mora biti legitimno, obrazloženo, argumentirano. Ako ja, dakle, ljudski, profesionalno, etički (pred Bogom i pred ljudima) u svakome trenutku mogu stajati 100% iza moga posla, to je najbolji pokazatelj da sam na dobrome putu glede blizine i daljine, tj. da imam zdrave odnose.
- Uvijek iznova težiti ka zdravoj ravnotežu između povjerljive blizine i oslobađajuće daljine
Marijan Markotić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba/
