U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.
Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu.
Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Jangce se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.
Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu.
U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:
“Ovo će proći!”
Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.
Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.
Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.
Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…
Otvorio je crnu kutijicu.
U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:
“I ovo će proći.”
