U lijepom dvorcu od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu živio nekada vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uredi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik. Taj zamoli da u dvorcu prenoći. Vitez ga se htjede otresti riječima: “Moj dvorac nije svratište!”
Hodočasnik skromno reče:
“Oh, odmah odlazim, mogu li da da vam postavim tri pitanja.”
Vitez reče: “Može.”
Hodočasnik ga zapita: “Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?”
“Moj otac”, odgovori vitez.
“A tko je stanovao prije njega?”
“Moj djed.”
“Tko će stanovati poslije vas?” pitao je dalje hodočasnik.
“Moj sin”, reče vitez.
Hodočasnik zaključi:
“Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta.”
Hodočasnik to reče i htjede otići, ali ga vitez, uze za ruku i uvede u svoju najljepšu sobu. Od tog dana je i siromašnim putnicima namjernicima dvorac bio prenoćište.
