U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma – i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu zavisi o objema – nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije.
Akademska inteligencija ima vrlo malo veze s emocionalnim životom. I najpametniji među nama mogu se nasukati na plićake pomahnitalih strasti i samovoljnih impulsa; osobe s visokim kvocijentom inteligencije mogu nevjerovatno loše upravljati vlastitim životom.
Akademska inteligencija čovjeka praktično uopće ne priprema za krize – ili prilike – koje pred njega postavlja raznolikost životne sudbine. Pa ipak, premda visok IQ nije nikakva garancija za uspjeh, prosperitet ili životnu sreću, naše su škole i kultura opsjednute akademskim sposobnostima, zanemarujući emocionalnu inteligenciju, sklop osobina – neko bi ih možda nazvao karakterom – koje su također silno važne za individualnu sudbinu. Emocionalni je život područje u kojem netko, jednako kao u matematici ili čitanju, može biti više ili manje uspješan, te zahtijeva jedinstven skup sposobnosti. To koliko je određena osoba u tome vješta presudno je za to da bismo razumjeli zbog čega je neko u životu tako uspješan, dok neko drugi, jednakih intelektualnih sposobnosti, završava u slijepoj ulici: emocionalna je vještina meta-sposobnost koja određuje koliko se uspješno možemo koristiti ostalim sposobnostima kojima raspolažemo, ma o kojoj da je riječ, među njima i golim intelektom.
Daniel Goleman
