Nakon dugog i herojskog života, jedan je čovjek dospio na drugu stranu i bi mu dodijeljeno mjesto u raju.
Po prirodi je bio jako znatiželjan, pa zamoli da, prije nego ode u raj, zaviri i u pakao. Anđeo ga, da mu udovolji, povede u pakao.
Našao se u prostranoj dvorani s velikim stolom, u sredini natrpanim tanjurima punim najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili unaokolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža – pravi jadnici.
“Kako je to moguće”, upita čovjek svoga pratioca, “sa svim onim blagom pred njima?”
“Vidiš, kad dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu ustima.”
Čovjek se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice.
Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da pođu u raj.
U raju ga je čekalo iznenađenje.
I raj se sastojao od prostrane dvorane kao što biješe ona u paklu. Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi. Kao i u paklu, i oni su imali štapiće duge preko metra, za uzimanje hrane.
Razlika je bila jedino u tome: ovdje su ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali od smijeha.
“Ali, kako je to moguće?” upita čovjek.
Anđeo se nasmješi. “U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali cijelog života.
Ovdje je obratno, svatko štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu.”
Bruno Ferrero
