Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce, upitali novinari: “Možete li nam ispričati nešto posebno, što vam se sigurno moralo dogoditi u vašem dugom pastirskom stažu?”
Razlog što su uopće novinari došli do njega je bio: država mu je odlučila dodjeliti počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao, eto, već punih sedamdeset godina, a nema nikakvih drugih osnova po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije nigdje bio prijavljen, niti zaposlen u kakvoj firmi.
Starac se u početku branio da je on običan pastir i bilo mu je neugodno već i zbog toga što su uopće došli oni kojima se čovjek ni u snu ne bi nadao, a kamoli da još o njemu netko i piše u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, agresivni kao ose, nisu se dali tek tako otjerati. A prostodušni starac je na kraju ipak popustio i počeo pričati.
” Kad sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malog nejakog psića. Onako malen mi se smilio, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon nekoliko dana taj psić mi je ušao pod kožu, i zavolio sam ga. Svuda sam ga vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I psić je lijepo napredovao.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se veliko zlo dogoditi. Nisam ih mogao poslušati, kad mi je taj pas prirastao srcu i gotovo. Postao je kršnan, velik, i kad bih ponekad nešto zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši mu da mi to donese. Gledao bi me na trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu rekao. Bio je to vrlo pametan pas i revno mi je pomagao u čuvanju ovaca.
Jednog kasnog ljetnog popodneva nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu ležale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile i zaspao sam. Bilo je tako sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je probudilo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Ipak sam izašao da vidim što je.
Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj pas je sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut bočno, narandžasto sunce mu je prosijavalo kroz oči. Kao da je umjesto njih imao dva užarena kamena. Sve je izgledalo tako nestvarno, utoliko prije što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg ovčjeg mesa . Odmah sam shvatio što se dogodilo.
Ušao sam mirno u kolibu, skinuo pušku pored vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku i nanišanio mu u glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomakao. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam okidač i on je pao.
Da bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i stid što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo kad smo počeli tovariti lešine ovaca u kola.
Možete zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kad sam
zmeđu ovcama naišao na lešine tri vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao sam u svoju zvijezdu na nebu.
Otad je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se to jučer dogodilo. Od tada sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nerado prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši više nema mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila vrlo visoka, a nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo.”
