Stid se najbolje pobjeđuje svijesnom odlukom da se upustimo u situaciju koje se stidimo. Ako predviđamo da bismo se stidjeli odbijanja, trebalo bi organizirati situacije u kojima lako možemo biti odbijeni. Ako predviđamo da bismo se stidjeli kada bi netko pomislio da smo ludi, odlično bi bilo da se eksperimentalno ponesemo «ludo». Kada stječemo privid kontroliranja situacije, uviđamo da posljedica, ma kakva bila, i nije tako sramna. Osoba koja se plaši da se nekom neće svidjeti, može sebe unaprijed pripremiti na nesviđanje i ponašati se na određen, po njoj neprikladan, način. Kada namjerno ulazimo u takve situacije saznajemo mnogo o sebi, o drugima i o istinitosti naših pretpostavki.
Naime, često se uspostavi da ono čega se pojedinac izuzetno stidi, drugi procjenjuju kao normalnu reakciju i ne obraćaju posebnu pažnju na to. Ako se čak i drugi ljudi slažu da je nešto sramno, osoba koja je namjerno ušla u takvu situaciju, iz nje izlazi kao pobjednik jer ju je savladala. Dakle, kada smo spremni da se ponašamo «blesavo», da budemo odbijeni ili neprihvaćeni, čak i kada se ta, navodno sramna, isčekivanja ostvare – nećemo biti ni postiđeni, niti se smatrati omalovaženima. Naprotiv, ljudi koji se sa stidom suoče, uglavnom se osjećaju osnaženo. Kroz suočavanje sa stidom se izgrađuje samopoštovanje i ljudi postaju funkcionalniji. A kada imamo vjeru u sebe mnogo lakše dobijamo ono što želimo. Ljudi osjete da li njihov sugovornik ima ili nema samopoštovanja. To je nešto što se odaje i verbalno i neverbalno.
Kada netko osjeti da smo samopuzdani i sigurni u sebe, u istom trenutku rastu izgledi da dobijemo što želimo. Vjera u sebe utječe na druge ljude tako da nas opažaju kao stabilne, integrirane, pa čak i pametne, a to su osobine kojima su svuda otvorena vrata.
Renata Senić, Izvor: psihoterapijsketeme.rs/
