Jednom sam negdje pročitao, ne znam gdje ni kada, ali zvučalo je otprilike ovako:
Bio jednom jedan lik koji je strašno obožavao pustinju i svako svoje putovanje je upravo bilo u pustinju. Pošto je on bio u drugoj zemlji na drugom kontinentu, taj put do pustinje je trajao 2,3 dana, avion, brod, presijedanja, čekanja na aerodromima. I sad nakon par godina on je našao način da skrati svoje putovanje 8 sati. Stigne on u pustinju i tamo ga dočekuje kao i uvijek jedan šeik kod kojeg je bio smješten. Kaze on šeiku: Znaš da sam uspio skratiti svoje putovanje za 8 sati. Kaze šeik njemu: Ionako ovdje ostaješ mjesec dana kao i obično. Čovjek odgovori: Da, istina je. A na to njemu šeik kaže: Dobro ajde mi sad reci što ćeš ti sa tih 8 sati sa kojima si skratio put. Ajde reci mi što ćeš s njima. Čovjek gleda i nije imao odgovor na to.
I sad ja opet glumim filozofa i bacam se u razmišljanje. Pa, stvarno, ljudi kuda mi toliko žurimo, što radimo s tih 5, 10 minuta koje uštedimo, i zbog kojih žurimo i letimo na sve strane. Sad ja vas pitam: Dobro čovječe, pa gdje ti je tih 10 minuta. Danas si išao prečicom s posla da uštediš 10 minuta. Ok, ako ih imaš, možeš li mi ih dati? Baš mi trebaju. Razumio bih to sve da mi ljudi znamo do kada ćemo živjeti. Na primjer, da znamo umrijet ćemo točno taj datum, onda ok, bila bi nam bitna svaka minuta. Ali ovako, zašto to radimo?
Ponekad treba malo usporiti, samo stati pogledati oko sebe, vidjeti stvari koje inače ne vidimo jer smo stalno u žurbi. Ponekad treba sjesti i samo maštati, sanjati, tih 10 minuta u par godina postaju sati, dani. I opet pitanje, pa gdje su nam? Hoćemo li živjeti duže taj dan koji smo ovih godina žurili da bi uštedjeli vrijeme. Kao imamo kasicu prasicu i sad ćemo u njih staviti tih 10 minuta, i to ćemo skupljati pa kad dođe kraj otvorit ćemo kasicu i imati još toliko vremena koliko smo uštedjeli. Imamo život ili kako ja to zovem “putovanje” koje smo dobili i na koje imamo samo jednu šansu. Zato mislim da previše žurimo, kao da svi letimo prema tom kraju. Umjesto da malo stanemo i pogledamo oko sebe, i vidimo da ovo sve nije jedna velika žurba, nego samo vrijeme koje imamo, i koje nam nitko neće vratiti, i s tim što ćemo uštedjeti neke minute nećemo dobiti produžetak nego samo izgubljene minute koje ionako ne znamo gdje su na kraju.
Kristijan Bencek
