Na četvrtoj planeti živio je Poslovni čovjek. Taj je bio toliko zauzet da čak ni glavu nije podigao kada je Mali princ stigao.
– Dobar dan, reče mu ovaj. Vaša cigareta se ugasila.
– Tri i dva su pet. Pet i sedam dvanaest. Dvanaest i tri petnaest.
Dobar dan. Petnaest i sedam, su dvadeset i dva. Dvadeset i dva i šest dvadeset i osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset i šest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle čini pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset i dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan…
– Pet stotina milijuna čega?
– Ha? Još uvijek si tu? Pet stotina jedan milijun… ne znam više… Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan čovjek, ne bavim se glupostima. Dva i pet su sedam…
– Pet stotina milijuna čega? – ponovi Mali princ koji nikad u životu nije odustajao od pitanja što bi ga jednom postavio.
Poslovni čovjek podigne glavu:
– Kroz pedeset četiri godine, koliko živim na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo prije dvadeset dvije godine kad je neki hrušt pao tko zna otkuda. Toliko je galamio da sam četiri puta pogriješio u zbrajanju. Drugi put je to bilo prije jedanaest godina kada sam obolio od reume. Premalo se krećem. Nemam vremena za šetnju. ja sam ozbiljan čovjek. Treći put…eto sada! Rekao sam, dakle, pet stotina jedan milijun…
– Milijun čega?
Poslovni čovjek shvati da zbilja nema nade da će ga ostaviti na miru:
– Milijun onih malih stvari što ih katkad vidimo na nebu.
– Mušica?
– Ma ne, stvarčica koje blistaju.
– Pčela?
– Ama ne. Zlatnih stvarčica nad kojima sanjare dangube. Ali ja sam ozbiljan čovjek! Ja nemam vremena za sanjarenje.
– Ah, zvijezda?
– Da, tako je. Zvijezda.
– I što radiš sa pet milijuna zvijezda?
– Pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan čovjek, ja sam točan.
– I što radiš s tim zvijezdama?
– Što radim s njima?
– Da.
– Ništa. One su moje.
– Zvijezde su tvoje?
– Da.
– Ali ja sam već vidio jednoga kralja koji…
– Kraljevi nemaju vlasništva. Oni “vladaju” nad nečim. A to je velika razlika.
– Čemu ti to služi što su zvijezde tvoje?
– To me čini bogatim.
– A čemu ti služi što si bogat?
– Da kupim druge zvijezde, ako ih netko pronađe.
“Ovaj ovdje, reče u sebi Mali princ, razmišlja pomalo kao onaj pijanac.”
Međutim, on mu postavi još neka pitanja:
– Kako zvijezde mogu biti nečije?
– Pa čije su one? – odgovori mrzovoljno Poslovni čovjek.
– Ne znam. Ničije.
– Onda su moje jer sam ja prvi na njih posmislio.
– Zar je to dovoljno?
– Naravno. Kad nađeš dijamant koji nije ničiji, on je tvoj. Kada pronađeš otok koji nije ničiji, on je tvoj. Kada ti nešto prvom padne na pamet, tu svoju misao patentiraš: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvijezde zato što nikada nikome prije mene nije palo na pamet da ih prisvoji.
– To je istina – reče Mali princ. – I što radiš s njima?
– Upravljam. Brojim ih i prebrojavam – reče Poslovni čovjek. To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovjek!
Mali princ još nije bio zadovoljan.
– Ali ako ja imam šal, mogu ga staviti oko vrata i odnijeti ga. Ako imam cvijet, mogu ga ubrati i odnijeti. A ti ne možeš ubrati zvijedzde!
– Ne, ali ih mogu staviti u banku.
– Što to znači?
– Znači da napišem na komadiću papira broj mojih zvijezda.
Zatim taj papir zaključam u ladicu.
– I to je sve?
– To je dovoljno!
– To je zanimljivo – pomisli Mali princ. Čak je pjesnički. Ali to nije sasvim ozbiljlno.
Mali princ je o ozbiljnim stvarima mislio sasvim drugačije nego odrasle osobe.
– Ja – reče on još – imam ružu koju svakog dana zalijevam. Imam i tri vulkana koja čistim jedanput tjedno. Jer čistim i onaj ugašeni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ružu je korisno što ih posjedujem. Ali ti nisi koristan zvijezdama…
Poslovni čovjek otvori usta, ali nije imao što odgovoriti, i Mali princ ode.
“Odrasli su zbilja posve neobični”, reče jednostavno Mali princ u sebi dok je putovao.
Antoine de Saint-Exupery
