Moj sin Joey rođen je s iskrivljenim nogama. Noge su mu bile okrenute prema gore tako da je stopalima dodirivao trbuh. Kao neiskusna majka mislila sam da to grozno izgleda, ali zapravo nisam znala što to znači. A to je značilo da je Joey rođen s izobličenim nogama. Liječnici su nas uvjeravali da će uz liječenje moći normalno hodati, ali da najvjerojatnije neće baš dobro trčati. Prve tri godine života Joey je proveo na operacijama, u gipsu, s remenčićima. Masirali smo mu noge, radili s njima, vježbali i stvarno, kad je imao sedam ili osam godina, nitko ne bi rekao, gledajući ga kako hoda, da je ikada imao nekih problema.
Kada bi dugo hodao, na primjer u zabavnom parku ili zoološkom vrtu, žalio bi se na umor i bolove u nogama. Tada bismo stali, odmorili se uz sok ili sladoled i pričali o onome što smo vidjeli i što još moramo vidjeti. Nismo mu rekli zašto ga bole noge i zašto su slabe. Nismo mu rekli da je to normalno s obzirom na deformaciju s kojom je rođen. Nismo mu rekli pa nije ni znao.
Djeca u susjedstvu jurila su okolo kao što to većina djece radi za vrijeme igre. Joey bi ih gledao kako se igraju i onda bi, naravno, skočio među njih i također se počeo igrati. Nikada mu nismo rekli da vjerojatno nikada neće moći trčati dobro kao druga djeca. Nismo mu rekli da je drukčiji. Nismo mu rekli. Pa nije ni znao.
U sedmom razredu odlučio je uključiti se u kros momčad. Svaki je dan trenirao s momčadi. Činilo se da više radi i više trči od drugih. Možda je osjetio da sposobnosti koje su drugima nešto sasvim prirodno, njemu nisu prirođene. Nismo mu rekli da će najvjerojatnije, iako može trčati, uvijek ostati na začelju. Nismo mu rekli da se ne bi trebao nadati da će postati član »momčadi«. Momčad čini sedam najboljih trkača u školi. Iako cijela momčad trči, samo će sedmorica najboljih biti u mogućnosti osvojiti bodove za svoju školu.
Nismo mu rekli da vjerojatno nikada neće ući u »momčad« pa nije ni znao.
Nastavio je trčati deset kilometara dnevno, svaki dan. Nikada neću zaboraviti kad je imao vrućicu. Nije htio ostati kod kuće jer je imao trening. Cijeli sam dan bila zabrinuta za njega. Očekivala sam da će me nazvati iz škole i da će me moliti da dođem po njega. Nije nazvao. Otišla sam na terene za kros poslije škole misleći da će preskočiti večernji trening kada me ugleda. Kada sam došla do škole, ugledala sam ga kako potpuno sam trči uz rub dugačke staze omeđene drvećem. Dovezla sam se do njega i polako vozila ukorak s njim. Pitala sam ga kako se osjeća. »Dobro,« – odgovorio je. Još je trebao pretrčati samo 3 kilometra. Znoj mu se cijedio niz lice, a pogled mu je bio staklen zbog vrućice. Ipak je gledao ravno pred sebe i trčao dalje. Nikada mu nismo rekli da ne može trčati s vrućicom. Nikada mu nismo rekli. Pa nije ni znao. Dva tjedna poslije, samo dan prije posljednje utrke sezone, objavljena su imena članova »momčadi«. Joey je bio šesti na listi. Postao je član »momčadi«. Išao je u sedmi razred. Svih ostalih šest članova momčadi išlo je u osmi razred. Nikada mu nismo rekli da najvjerojatnije neće ući u »momčad«. Nikada mu nismo rekli da on to ne može učiniti… pa nije ni znao. Jednostavno je to učinio.
Kathy Lamancusa
