Mnogi ljudi na promašaje u svom životu reagiraju tako da dignu ruke od svega, odustanu i prepuste se sudbini. Drugi se naljute na sebe ili na svijet oko sebe i također odustanu. Pod odustajanjem smatram odluku: “Beznadno je i nemoguće bilo što promijeniti, pa zašto onda uopće nešto pokušavati?” Za tim obično slijedi: “Najbolje je da ostane ovako kako jest. Barem znam kako se nositi s ovim bolom. Ne sviđa mi se kako mi je, ali sam se navikao i nadam se da neće biti gore.”
Neprestano osjećanje bijesa je kao sjedenje u kutu sa klaunovskom kapom na glavi. Zvuči li vam ovo poznato? Nešto se dogodi i vi se naljutite. Ponovo se nešto dogodi i vi se ponovo naljutite. Onda se još nešto drugo dogodi i vi ste ponovo ljutiti. Ali, nikada ne pokušate nešto promijeniti da nadmašite svoju ljutnju.
Čemu vam to koristi? Glupa je reakcija gubiti vrijeme izražavajući ljutnju. To je samo odbijanje da sagledate život na nov i drukčiji način. Mnogo bi korisnije bilo zapitati sebe kako vam se uopće događaju takve situacije koje vas ljute. Što vi mislite da uzrokuje sve te frustracije? Čime to zračite kada privlačite one koji vas ljute? Zašto mislite da ljutnjom možete nešto postići?
Sve što dajete drugima, vraća vam se. Što više ljutnje pokazujete, biti će sve više situacija koje će vas ljutiti. Osjećat ćete se kao da sjedite u uglu sa klaunovskom kapom i ne mičete se s mjesta. Je li vas ovaj odlomak razljutio? Odlično! Izgleda da sam pogodila metu. To je nešto što biste trebali promijeniti.
Louise L. Hay
