Misao da moramo ili bi trebali biti dobri prema drugima , tj. da je po nekom kriteriju to ispravan način funkcioniranja, još je samo jedna misao. Samo još jedno naše vjerovanje, još jedno pravilo, još jedno moranje. I čim vjerujemo toj misli, to nas vraća u svijet dualnosti uma – ako postoji ispravan način funkcioniranja i odnošenja onda postoji i neispravan. I evo nas u trenutku u dualnosti. U težnji, pokušajima da djelujemo ispravno, da budemo dobri, vrijedni, da zaslužimo i opravdamo svoje postojanje. A gubi se bezuvjetno prihvaćanje samih sebe i svega što radimo, prihvaćanje svijeta oko nas, svega što jest, kakvo god bilo. I koliko god realistično izgledalo da djelovanje s takvim namjerama zbilja jest ispravno, plemenito ili korisno, stanje i funkcioniranje koje proizlazi iz takvih misli vodi nas dalje od Harmonije, slobode i ispunjenog života; dalje od sebe, dalje od onoga što zbilja jesmo i što zbilja hoćemo.
Jedna poznata poslovica na tu temu kaže: „Put do pakla popločen je dobrim namjerama.“
Pojam dobrote sam po sebi nije neki univerzalni božanski zakon nego samo još jedna naša mentalna konstrukcija, kriterij smišljen našim osobnim umom te nas kao takav ne vodi na put Harmonije nego u slijepu ulicu. Na puno primjera možemo vidjeti da naše dobre namjere prema nekome na kraju ne moraju biti korisne ili čak mogu biti štetne. Jedan primjer su prebrižni roditelji koji svojom brigom sputavaju svoju djecu i ne omogućuju im da se psihički osamostale, a sve to što rade, rade iz dobrih namjera – dakle iz onoga što oni prema svom osobnom kriteriju misle da je za djecu najbolje. Takvih primjera ima bezbroj i mogu biti toliko suptilno utkani u našu svakodnevicu te način funkcioniranja i odnošenja prema drugima da ih najčešće niti ne primjećujemo, nismo svjesni da su tu.
Svačiji život odvija se sam po sebi prema nekom širem planu koji mi ne možemo vidjeti. I svakome dolaze „pozitivna“ i „negativna“ iskustva točno onda kad mu trebaju da bi iz njih nešto shvatio. Da bi kroz svako to iskustvo opet nadrastao trenutnu verziju sebe. Tako je i s međuljudskim odnosima. Uvijek kad nam se čini da nas je netko povrijedio, da nije bio dobar prema nama, to nam je prilika da otpustimo još neku ograničavajuću misao, još neku potrebu ili vezanost, da postanemo za još jedan stupanj slobodniji i ispunjeniji. Na primjer, desi se da nas ostavi dečko/cura ili se osjećamo izdano od prijatelja ili osjećamo da nas netko blizak zanemaruje, tj. da nam ne poklanja toliko pažnje koliko bi mi htjeli. To je uvijek prilika da otpustimo ograničavajuću misao u formi: „On ili ona je potreban/potrebna za moje ispunjenje, zadovoljstvo, radost i mir.“ Kad je otpustimo, zamjenjuje je neograničavajuća misao: „Ja mogu biti miran, ispunjen i zadovoljan bez obzira na to je li on/ona kraj mene ili nije i bez obzira na to što on/ona osjeća prema meni.“ Tada nestaju vezanost, očekivanja, zamjeranja te pokušaji kontroliranja i mijenjanja drugih, a zamjenjuju ih osjećaji slobode, prave povezanosti i istinske ljubavi koja dolazi iznutra.
Neograničavajuće misli , one koje u tijelu manifestiraju osjećaj lakoće i oslobađanja, te su misli bliže Istini, bliže onome kako zaista stoje stvari.
Otpuštanjem svakog moranja, pa tako i toga da moramo biti dobri, više smo u osjećaju lakoće, slobode i ljubavi te se i prema drugima odnosimo i djelujemo sve više iz tog osjećaja. To je opet onaj životni paradoks – čim manje vjerujemo da moramo te čim manje pokušavamo biti dobri, tim smo puniji razumijevanja, osjećaja povezanosti i ljubavi prema drugima.
Čim smo više u Harmoniji, više bilo što radimo zato što nam dođe, iz unutarnjeg impulsa u trenutku, a sve manje iz misli da nešto moramo ili da ćemo kroz neki rad nešto postići. Vrijedi i obratno, čim više stvari radimo zato što nam jednostavno dođe, a ne s nekim razlogom koji potječe iz naših ograničavajućih misli, tim smo više u stanju Harmonije.
Autor: Darko Pribeg, više o životu u Harmoniji potražite na www.darkopribeg.com
