Kao trener srednjoškolske momčadi činio sam sve što je bilo u mojoj moći da svojim momcima pomognem pobijediti. Veselio sam se pobjedi isto kao i oni.
Međutim, potresan događaj koji je uslijedio nakon utakmice na kojoj sam sudio, promijenio je moje viđenje pobjeda i poraza. Sudio sam prvenstvenu košarkašku utakmicu u New Rochellu u državi New York između momčadi New Rochelle i Yonkers High. Trener New Rochella bio je Dan O’Brien, a Yonkersa Les Beck.
Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a buka je bila tolika da se ništa nije čulo. Utakmica je bila dobra i izjednačena. Yonkersi su vodili s košem razlike kad sam pogledao na sat i vidio da je do kraja utakmice ostalo još trideset sekundi. Yonkersi su imali loptu, došli pod koš, pucali, i – promašili. New Rochelle su primili loptu, bacili je pod svoj koš – pucali. Lopta se mučno vrtjela po obruču i ispala. Navijači su vrištali.
New Rochelli, domaćini utakmice, opet su osvojili loptu i pogodili koš pa se činilo da su pobijedili. Buka je bila za-glušujuća. Pogledao sam na sat i vidio da je utakmica gotova. Zbog buke nisam čuo sirenu koja označava kraj utakmice. Provjerio sam kod drugog suca, ali ni on mi nije mogao pomoći.
Još uvijek tražeći pomoć u ovoj ludnici, došao sam do mjerioca vremena, mladića od oko sedamnaest godina. Rekao je: » Gospodine Covino, sirena je zatulila kad je lopta ispala iz koša, prije posljednjeg udarca.«
Bio sam u nezavidnom položaju jer sam morao treneru O’Brienu reći tužnu vijest. »Dan«, kazao sam, »vrijeme je isteklo prije nego što ste dali posljednji koš. Yonkersi su pobijedili.«
Lice mu se smračilo. Mladi mjerač vremena prišao je i rekao: »Žao mi je, tata. Vrijeme je isteklo prije posljednjeg koša.«
Odjednom mu se lice ozarilo, kao da ga je obasjalo sunce. Odgovorio je. »U redu je, Joe. Izvršio si svoju dužnost. Ponosim se tobom.«
Okrenuvši se meni rekao je: » Al, ovo je moj sin, Joe.«
Njih su dvojica zajedno otišla s terena, trener je obgrlio sinovljeva ramena.
Al Covino
