Vlastita nam podsvijest pruža idilično utočište. Vidimo se na dugačkom putovanju diljem kontinenta. Putujemo vlakom. Kroz prozore promatramo automobile koji prolaze obližnjim autoputom, djecu kako mašu na prijelazima, stoku koja pase na dalekim obroncima, ili dim koji se diže iz elektrane, ili nepregledna polja kukuruza i pšenice, ravnice i doline, planine i valovite brežuljke, gradske nebodere i seoske kuće.
No, u našim je mislima najvažnije krajnje odredište. Određenog dana, u određeni sat stići ćemo na postaju. Orkestar će svirati, zastave će se vijoriti. Dok jednom ne stignemo onamo, ostvarit će se mnogi predivni sni, a život će biti složen kao sastavljena slagalica. S koliko nestrpljenja prolazimo taj put, proklinjući trenutke u kojima posustajemo- čekajući, i čekajući, i čekajući na postaju.
” Kada stignemo na stanicu, to će biti ono pravo!”- vičemo. ” Kad ću imati 18 godina.” ” Kad kupim novi mercedes!” ” Kad mi sva djeca završe fakultet.” ” Kad isplatim zajam!” ” Kad dobijem unaprijeđenje!” ” Kad dođem u mirovinu, onda ću sretno živjeti!”
Prije ili poslije moramo shvatiti da postaja ne postoji, nema mjesta na koje moramo stići jednom zauvijek. Prava je sreća življenja u putovanju. Postaja je samo san. Ona nam neprestano odmiče.
” Uživaj u trenutku!” prava je izreka. Ljude ne izluđuje teret današnjice, već žal za prošlosti i strah pred budućnost. Žal i strah lopovi su blizanci koji nam kradu sadašnjost.
Zato prestanite prelaziti put brojeći kilometre. Umjesto toga popnite se na što više planina, jedite više sladoleda, češće hodajte bosi, preplivajte više rijeka, promatrajte više zalazaka sunca, više se smijte, manje plačite. Kako prolazimo, živimo život. Postaja će ionako doći prebrzo.
Robert J. Hastings
