Shulman, u svome članku pod nazivom „Velika očekivanja“, govori o tome da ljudi danas prilikom biranja bračnih drugova, za razliku od nekadašnjih vremena, „žele imati sve“. U partneru traže srodnu dušu, privlačan izgled, nekoga ko ih „ludo“ voli i prihvaća sa svim njihovim manama i nedostacima, te mnoge druge karakteristike.
Istina je da takav partner, zapravo, ne postoji. Sumnjamo da bi bilo tko rekao da ima takvog supružnika. Moguće je da neko svoga supružnika okarakterizira kao „idealnog“, ali to samo u prvim danima/mjesecima braka, dok još vlada uzbuđenje „medenog mjeseca“. Ovakav osjećaj tada greškom može biti poistovjećen sa savršenom vezom među partnerima. To je glavni razlog zašto mnogi parovi prve dane braka pamte kao najsretnije.
Ono što većina ljudi ne razumije, jeste da su u periodu „udvaranja“, oba partnera pod velikim pritiskom da impresioniraju onoga drugog. U ovome periodu, riječ kompromis je nepoznat pojam. Kada se, nakon izvjesnog vremena, par opusti i oba se partnera prestanu toliko truditi impresionirati jedno drugo, nova situacija može pogrešno biti protumačena kao kraj ljubavi. Nastupila je,tada, faza tranzicije koja predstavlja završetak „uzbuđenja medenog mjeseca“ i početak braka u pravom smislu te riječi, u njegovom najrealnijem obliku. Ne znajući to, za mnoge parove kraj udvaranja je i – kraj ljubavi.
Zašto se to događa?
Moderno društvo, osobito mediji, neprestano nam govore da je „imati sve“ osnovno ljudsko pravo. Zadovoljiti se manjim od toga nije moguće za one koji traže maksimum sreće. Konstantni pritisak i napor da iskusimo maksimalnu sreću u svemu što radimo, može biti razlog zašto nas, i najmanja nesigurnost, dovodi u stanje panike.
Ovo stanje psihoterapeut Terrence Real opisuje kao takvo u kojem je pojedinac neprestano u potražnji za, takozvanim, savršenim partnerom ili srodnom dušom. Na taj način se veoma malo ili nimalo napora ulaže u popravljanje i unapređivanje postojeće veze. Kako da, zapravo, iz braka izvučemo najviše što je moguće?
Neki istraživači sugeriraju da su najsretniji i najjači brakovi izgrađeni na odnosu koji podrazumijeva mnogo više od ljubavi koja postoji među supružnicima. Mnogi moderni brakovi su, prema njima, nestabilni iz razloga što su zasnovani isključivo na ljubavi. Ljubav, kao i sve druge ljudske emocije, prolazi kroz faze – nekada je jača, nekada slabija. To je činjenica koja prati skoro svaku romantičnu vezu. Kada ljubav, ili privlačnost izblijedi, ljudi se često rastave ili razvedu, izuzev ako postoji jači razlog da ostanu zajedno – kao što su djeca, religijska uvjerenja ili uvjerenja da je rastava pogrešan korak.
Ljubav je, nesumnjivo, izuzetno važna u braku. Ipak, za parove može biti korisno da istraže i druge aspekte bračne zajednice, osim ljubavi koju gaje jedno prema drugo. Na taj način na ovoj emociji neće biti toliki naglasak, što je dobro kada dođu vremena kada ljubav više nije jaka kao u mladim danima, ili da je prosto kroz vrijeme, dobila neki drugi oblik.
Drugi faktor koji može da doprinese bračnom zadovoljstvu jeste postavljanje realnijih očekivanja. Vjerovanje da će brak uvijek biti harmoničan odnos bez svađa i neslaganja, dovodi do razočarenja – jer je to nemoguće. Ljudi koji imaju ovakva uvjerenja, kada naiđu na poteškoće, osjećaju da im se brak raspada. Ako ovo osjećanje potraje, a supružnici ne ulože napor da riješe probleme, brak će se vremenom uistinu raspasti. Ovakvo stanje moguće je izbjeći ako su oba partnera voljna da potraže pomoć ili se žele potruditi više da unaprijede kvalitetu svoje bračne zajednice.
Jasna P. Subašić
