Kakav god da je problem, on proizlazi iz načina mišljenja. A način mišljenja može se promijeniti. Možda osjećate da su istiniti ili vam se samo čini da su istiniti svi ti problemi s kojima se borite u životu. Međutim, bez obzira na to kakav je problem, on je samo vanjski rezultat ili efekt našeg načina razmišljanja. Razmislite o svojim životnim problemima. Zapitajte se: “Kakve su to misli koje mi stvaraju takve probleme?” Ako si dopustite sjesti u miru i postaviti si to pitanje, vaš će vam razum pokazati odgovor.
Sve su to uvjerenja koja ste stekli kao dijete
Neka uvjerenja su pozitivna i podržavajuća. Ona nam dobro služe cijeli život, kao na primjer, “Pogledaj na obje strane prije nego što prijeđeš ulicu.” Neka su uvjerenja vrlo korisna na početku, ali kako odrastamo, više nam ne odgovaraju. “Ne razgovaraj sa strancima” dobar je savjet za malo dijete, ali ako se odrastao čovjek drži toga, stvorit će usamljenost i izoliranost.
Zašto se tako rijetko zapitam: “Je li to stvarno istina?” Na primjer, zašto još uvijek vjerujem u ovakve stvari kao: “Teško učim.”Je li to sada istina za mene? Odakle mi to? Vjerujem li još u nešto što mi je neprestano ponavljao učitelj u osnovnoj školi? Zar se ne bismo bolje osjećali da odbacimo takvo uvjerenje?
Uvjerenja kao što su “Dječaci ne plaču” i “Djevojčice se ne penju na drveće” stvaraju muškarce koji sakrivaju svoje osjećaje i žene koje se boje svoje tjelesnosti. Ako su nas kao dijete naučili da je svijet zastrašujuće mjesto, sve što čujemo, a što odgovara takvom uvjerenju, prihvatit ćemo kao istinu za sebe. Slično je i s mislima: “Ne vjeruj strancima”, “Ne izlazi noću” i “Ljudi te žele prevariti.”
S druge strane, ako su nas u djetinjstvu naučili da je svijet sigurno mjesto, imati ćemo drukčija uvjerenja. Tada ćemo lakše prihvatiti da se ljubav nalazi svuda oko nas, da su ljudi uvijek prijateljski raspoloženi prema nama i da uvijek imamo što trebamo.
Ali, ako su vas kao dijete naučili da ste za sve vi krivi, uvijek ćete imati osjećaj krivnje ma što se dogodilo. Takvo će vas uvjerenje pretvoriti u nekoga tko stalno govori: “Žao mi je.”
Ako ste kao dijete naučili da na vas nitko ne obraća pažnju, to će vas držati na kraju svakog događanja. Takvo je i moje iskustvo iz djetinjstva: kada dođem na red, za mene nema kolača.
Ponekad imate osjećaj da ste nevidljivi jer vas drugi ne primjećuju. Je li vas djetinjstvo naučilo da vjerujete: “Nitko me ne voli?” Onda ste sigurno usamljeni. Čak i onda kada steknete prijatelja ili započnete ljubavnu vezu, to će kratko trajati. Jesu li vas u obitelji naučili da nikada nema dovoljno novca? Sigurna sam da ste onda uvijek u dugu i da često imate osjećaj da su vas dobre prilike mimoišle ili ih nije ni bilo za vas.
Stoga promijenite ta svoja uvjerenja iz prošlosti i promijenit ćete svoj život u budućnosti.
Louise L. Hay
