U online tiskovini Huffington Post doktor znanosti David R. Hamilton je napisao tekst o tome koliko je ljudska samilost važna u očuvanju našeg mentalnog i fizičkog zdravlja, dodali bi i zdravlja cijele planete, a ne samo ljudskog roda. Nova istraživanja sugeriraju da samilost može usporiti proces starenja. Gerontolozi – znanstvenici koji istražuju procese starenja- su, ispitujući zašto starimo, otkrili da veliki dio posljedica starenja može u stvari biti usputna šteta u tijelu zbog raznih upalnih procesa.
Promatrajući cijele procese, upale su neophodne. One su dio imunološkog odgovora koji pomaže u ozdravljenju tijela. No, iako nam upala pomaže da ozdravimo, problem leži u tome što nam ona ujedno može naštetiti. Tijekom vremena može nagrizati tijelo kao što valovi erodiraju obalu. Kao što cijev koja kaplje puni ulegnuće i uzrokuje usputnu štetu podu, tako se i posljedice upale mogu postupno namnožiti i uzrokovati ozbiljnu štetu ljudskom tijelu. Sada znamo da upale igraju važnu ulogu u mnogim ozbiljnim bolestima, a naročito bolestima krvožilnog sustava, koje su jedan od glavnih uzroka smrti u zapadnom svijetu.
Ljudski nervni sustav kontrolira razinu upale kao što kočnice usporavaju automobil. Ta kočnica je kranijalni nerv broj X, ili nervus vagus, i njegova uloga je poznata kao upalni refleks, kojeg je prvi identificirao doktor Kevin J. Tracey, upravitelj Feinstein Instituta i profesor i predsjednik apsolventske škole molekularne medicine u Manhassetu, u New Yorku. Kada se vagalna kočnica upotrijebi, upala se smanjuje.
Njegovo stanje se često naziva „vagalnim tonusom“ i može se smatrati nečim kao mišićni tonus. Na osnovu te činjenice stimulacija nervusa vagusa smanjuje upalne procese i da je niski vagalni tonus povezan s jačim upalama, vrlo je moguće da viši vagalni tonus predstavlja efikasnije kočnice te da stoga bolje sprečava upalne procese svuda po tijelu. Kako možemo vježbati naše kranijalne živce? Jedna metoda koja se sve više pojavljuje u znanstvenim radovima je vježbanje samilosti. Kao što vježbanje povećava tonus naših mišića, čini se da vježbanje samilosti povećava vagalni tonus.
Barbara Fredrickson, profesorica psihologije na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, otkrila je da je prakticiranje meditacije voljenja-dobrote, onako kako je otprilike prakticiraju tibetanski budisti, što uključuje kultivaciju osjećaja samilosti prema sebi i drugima, znakovito povećao vagalni tonus kroz vremenski period od sedam tjedana.
Doktor Stephen Porges, profesor psihijatrije Sveučilišta Illinois u Chicagu, je čak nazvao nervus vagus živac suosjećanja ili samilosti, zbog svoje povezanosti s aspektima skrbničkog ponašanja, kao što su briga, njega i pomaganje. Istraživanje na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, koje je vodio Dacher Keltner, otkrilo je da ljudi koji su najsamilosniji obično imaju najviši vagalni tonus. Vrijedi i obratno. Izgleda da su ljudi s najvišim vagalnim tonusom izrazito samilosni. To znači da vježbanje samilosti može usporiti upalne procese poboljšavanjem stanja nervus vagusa, što čak može značiti da samilost može usporiti procese starenja.
Sada se proučavaju protuupalna svojstva samilosti (suosjećanja). U studiji iz 2009. godine, znanstvenici s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Emory su uvježbali 33 osobe kako raditi tibetansku budističku meditaciji samilosti, koja je uključivala strukturno generiranje osjećaja samilosti, i usporedili su ih s grupom od 28 ljudi koji nisu radili meditaciju. Nakon 6 tjedana oni koji su najviše radili meditaciju samilosti su imali mnogo manju razinu upalnih procesa u odnosu na one koji su meditaciju radili jako rijetko ili nikako. Ako je teorija povezanosti upalnih procesa s procesom starenja točna, tada nam ovo istraživanje zasigurno govori da samilost može usporiti procese starenja.
Možda je samilost eliksir života. Možda je razlog zašto nikada nismo pronašli mitski kamen mudraca ili filozofski kamen – legendarnu tvar za koju se vjeruje da pomlađuje tijelo i produžava život – zato jer smo uvijek tražili nešto izvan sebe samih. Samilost je unutarnji rad to jest rad na sebi. Ako je ovo istina, tada je kamen mudraca bio ovdje cijelo vrijeme. Mi ga samo nikad nismo primijetili. Možda je nazvan „kamenom mudraca“ jer je potrebno biti filozof da bi se uopće pomislilo da je samilost eliksir života.
Dakle, zašto samilosni ljudi svugdje po svijetu ne žive preko 100 godina? Mnogi vjerojatno i žive. No, efektima samilosti se suprotstavljamo drugim izborima koje donosimo u životu – pretjerivanjem u hrani, unosom previše nezdrave hrane, unosom toksina i stimulansa u tijelo, nezdravim navikama kao što su pušenje ili pijenje (previše), neredovitim vježbanjem te naravno, našim mentalnim i emocionalnim stresom u životu. Starenje je kompleksan koktel mnogih stvari uključujući životni stil i genetiku. Samilost je samo jedan sastojak u tom koktelu. No, ono može doprinijeti mnogo više okusu tog koktela nego što smo mi to ikad mislili. O razlikama u vagalnom tonusu među ljudima se raspravlja i u: Dacher Keltner, Born to Be Good (W. W. Norton & Company, New York, 2009). Knjiga raspravlja o vezi između samilosti i vagalnog tonusa.
Izvor: The Huffington Post
