Mudrac je s učenikom hodao po svijetu. U sumrak jednog kišnog dana ušli su u planinsko selo. Učenik je krenuo prema najvećoj kući da zamoli za prenoćište.
Pri pogledu na veliku zidanu vilu mudrac se namrštio i zatražio neka mu nađe smještaj u najbjednijoj kolibici. Učeniku se stislo srce što mora tražiti siromahe da otkidaju od usta i ugoste njih dvojicu, ali nije imao puno izbora. Dugo su hodali, padao je mrak, a mudrac je bio tvrdoglav oko svega što bi naumio.
I tako su se smjestili u kolibi na kraju sela. Nikad prije nisu vidjeli tako siromašnu obitelj. Njih desetoro guralo se pod krovom koji je prokišnjavao, promrzli i u prnjama. Ipak, velikodušno su ih ugostili, dajući im sve što su imali: pola čaše mlijeka.
Učenik je pokušavao zapodjenuti razgovor, no svaki put bi ga prekinuo neko od članova obitelji, zabrinut za njihovo jedino blago: mršavu kravicu. Je li dobro? Da se nije razboljela? Treba li joj još sijena? Je li žedna? Nedostaje li joj pažnje? Čiji je red da pazi na nju? Noć je brzo prošla u brizi oko kravice.
Drugo jutro, na odlasku, mudrac je uljudno zahvalio domaćinima. Zatim je izvukao nož i zaklao kravu. Prestravljena obitelj udarila je u vrisku, a užasnuti učenik odvukao mudraca u stranu, iz straha da ih obojicu ne pretuku. “Zašto si to napravio? Šta će sada, jadni? Umrijet će od gladi bez kravice!” Mudrac je samo slegnuo ramenima i nastavio koračati prema novim pustolovinama.
Deset godina poslije toga, ponovo su se našli u tom istom planinskom selu. Mudrac je naložio učeniku da ih opet smjesti kod one iste porodice. Rezignirani učenik je odgovorio: “A je li? Sigurno su poumirali od neimaštine.”
Stigavši na kraj sela, zatekli su ogromnu kuću. Dvorište je bilo lijepo uređeno. U njemu su se igrala zdrava, zadovoljna i sita djeca. Učenik je potražio domaćina i sa strahom pitao šta se dogodilo sa porodicom kojoj je neki luđak zaklao kravu.
“Kad bismo ga bar mogli naći, da mu zahvalimo!”, rekao je domaćin. “Gubitak krave bila je najbolja stvar koja nam se ikada dogodila. Glad nas je natjerala da počnemo razmišljati na drugačiji način o životu, i od tada nam je tako dobro krenulo da smo postali nabogatija obitelj u selu.”
