Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno su zasjale kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
– To je za moju sestru. Možete li mi ju zapakirati kao dar?
Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: Koliko novaca imaš?
Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je ondje nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjkica i figurica.
– Hoće li biti dovoljno – upita ponosno. Htjela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkako nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Siguran sam da će je dar jako razveseliti. Njezine su oči iste boje kao taj dragi kamen.
Trgovac je otišao u susjednu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakirao kutijicu.
– Uzmi i pažljivo ponesi – reče djevojčici.
Djevojèica uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac bio pažljivo zapakirao i upita:
– Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?
– Da, gospođice.
– Koliko mje koštala?
– U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiću se samo mene i mojih kupaca.
– Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!
Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati ga djevojci.
– Vaša je sestra platila najvišu cijenu, dala je sve što je imala.
