Još jedno prekrasno jutro je svanulo. Mali dječaci se obradovaše suncu. Mogu se igrati cijeli dan, i uživati. Dok su se igrali ugledaše jednog starca. Bio je u daljini. Polako im se približavao. Nešto je radio ali nisu znali šta. Kada im je prišao dovoljno blizu ugledaše da je to košara. Košara puna prekrasnih zvijezda. Lagano je uzimao po jednu zvijezdu iz košare i zamahivao rukama, kao da je sijao zvijezde. Kada bih uradio, te neke poteze, s tog mjesta bih izlepršalo mnogo novih, lijepih zvjezdica. Izgledale su poput varnica.
Dječaci su bili radoznali, te upitaše starca: ”Šta to radite?”
“Sijem sreću” – odgovori starac i nastavi raditi. Među njegovim prstima su sjajili prekrasni dragulji iz kojih su izvirale lijepe dugine boje, a dječaci su ih netrepčući promatrali. Divili se toj ljepoti.
Oduševljeni tom ljepotom, dječaci potrčaše da uhvate sreću. Te prekrasne zvjezdice, varnice. Ali nije im uspjelo. Kada bi krenuli da ih zgrabe, one bi brže bolje nestale.
“Uzalud to činite” – osvrnuo se tajanstveno starac – “tako je nikada nećete uloviti.”
“Zašto “– upitaše začuđeno dječaci.
Starac se nasmjeti, te tiho odgovori:
” Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće. Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću. Sreća se uzima raširenih ruku.“
Božidar Prosenjak
