Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.
Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one nestaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje nestaje i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku, a koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati, a očito moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, no svaki se čas sagne nešto baci prema moru i nešto radi. Nakon nekog vremena kad su se sreli, prvi čovjek vidi drugog kako u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita:
“A što to vi radite?”
Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
Drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: “Ali za ovu ima šanse!”
