Za svoju djecu želimo da postignu najviše i najbolje u životu i da budu spremni suočiti se sa svakim izazovom bačenim pred njih. Nitko ne želi da mu dijete jednog dana bude prestrašen i neodlučan individualac koji ne može savladati zadatke koji su važni za osobni razvoj i uspjeh. Postoji li način da roditelji pripreme djecu za turbulentna životna previranja u kojima će izaći kao pobjednici?
Nije dovoljno samo željeti uspjeh djeci, već se doista mnogo toga može i poduzeti. Vrlo učinkovit način za razvoj djetetovih potencijala i ostvarenje navedenih želja je metoda postavljanja ciljeva.
Općenito gledano, postavljanje ciljeva svodi se na dva glavna aspekta – kontrolu emocija i poticanje vještina rješavanja problema. Ukoliko su djeca naoružana ovim sposobnostima, ona mogu prevladati gotovo svaku teškoću koja blokira njihov put prema uspjehu (bez obzira što uspjeh na individualnoj razini za svakog pojedinca značio).
U obzir treba uzeti nekoliko stvari kada s djecom postavljamo ciljeve. Kao prvo, ne smijemo postavljati i nametati ciljeve, osobito ukoliko su oni teško ostvarivi obzirom na dob ili razvoj djeteta. Vlastitu težnju za savršenstvom treba potisnuti u stranu jer bi motivi u startu bili pogrešni. Ukoliko djetetu postavimo prevelika očekivanja, dogodit će se kontraefekt, dijete će se polagano povlačiti i javit će se negativne emocije koje ne dovode do rezultata.
Roditelji trebaju biti podrška i pomoć djeci i usmjeravati ih u pravom smjeru, a ne manipulirati djecom kako bi postali osobe kakvima oni žele da mališani postanu. Stoga je najbolje započeti s malenim i lakšim ciljevima, a s odrastanjem oni se mogu prilagođavati težinom i složenošću ovisno o spremnosti djeteta.
U razgovoru s djetetom treba definirati ciljeve koji nisu preteški i neostvarivi, ali ni prelagani, jer time učimo dijete da će dobiti sve u životu uz minimalan trud i zalaganje. Jednostavni ciljevi smanjuju i razinu uzbuđenja koju dijete može osjećati kada stremi ka njihovu ostvarenju. Ciljevi bi trebali biti pozitivan izazov za dijete, ali ne bi smjeli negativno utjecati na njegov osjećaj samopouzdanja.
Procjena emocionalnog stanja djeteta je iznimno važna prije no što zajednički postavite ciljeve. Ukoliko je dijete potišteno i umorno, ciljevi neka budu lakši. Ukoliko dijete puca od energije, ciljevi neka budu malo zahtjevniji. Postavljanje ciljeva mora biti proporcionalno spremnosti djeteta da ih ostvari.
Poticanje vještina rješavanja problema i kritičkog mišljenja
Kada se postavljaju ciljevi, pažnju treba obratiti i na pozitivan način njihova ostvarivanja. Ostvarivanje ciljeva zapravo je rješavanje zadataka i problema. Djetetu treba reći kako će život uvijek pred njega stavljati razne prepreke. Ne trebamo znati točan način kako ćemo ih prevladati, već trebamo pozitivan stav i želju da riješimo problem na pametan način. To postižemo tako da tragamo za rješenjima dok ne nađemo pravi odgovor.
U svakodnevnom životu susrećemo ljude koji su poraženi čak i prije no što su se počeli suočavati s problemima. Većina ih vjeruje kako prije suočavanja s problemom ili izazovom moraju znati korake koji će im pomoći u rješavanju, a ujedno se panično plaše neuspjeha i grešaka koje bi mogli usput napraviti. Stoga najčešće odmah predaju borbu.
Postavljanje ciljeva uči djecu važnu lekciju da ne treba opsesivno razmišljati o greškama i neuspjesima jer nas to dovodi u stanje paralize. Ukoliko ne znaju kako svladati izazov, to ne znači da smiju odustati od pokušaja. Kada rade na problemu bez obzira kakav on bio, inspiracija i rješenja pojavit će se prirodno u procesu njegova svladavanja. Sve što treba je probuditi mozak koji će sam ponuditi niz rješenja.
Kontrola emocija
Iako ovo zvuči pomalo hladno i robotski, djecu doista trebamo naučiti kako kontrolirati emocije, ali na pravilan način. Impulzivne reakcije i manjak samokontrole mogu biti snažan faktor u ograničavanju potencijala rasta kod bilo kojeg pojedinca. Samokontrola se ne uči na lagani način kada smo odrasli, ali se korijeni samokontrole mogu usaditi u svakoj fazi rasta i razvoja djeteta.
Djeci je teško uspostaviti kontrolu nad vlastitim emocijama, jer im prirodni impuls zahtijeva trenutačno zadovoljenje želja. Upravo takvo impulzivno ponašanje uz pomoć niz svakodnevnih malih ciljeva možemo kod djece pretvoriti u praktično razmišljanje. Samo za primjer, ukoliko je dijete nestrpljivo i želi se ići igrati prije no što je napisalo zadaću, objasnite mu da ukoliko odgodi igranje za kasnije i napiše zadaću, dobiva zapravo sat igranja duže bez opterećenja oko obaveza koje ga čekaju.
Povratne informacije
Ukoliko su ciljevi ostvarivi i predstavljaju izazov djeci, oni će se s velikim žarom baciti na njihovo ispunjavanje, a roditelji uz podršku i usmjeravanje trebaju ponuditi i feedback tj. povratnu informaciju. Drugim riječima, trebaju u pravilnim razmacima pitati dijete kako napreduje, ponuditi pomoć i pohvaliti ga za sve dobre stvari koje je u pojedinoj fazi napravio. Time djetetu pomažemo u izgradnji samopouzdanja.
Ipak, i kod povratnih informacija s djetetom trebamo biti iskreni. Ukoliko ne odobravamo neki postupak, trebamo to jasno i reći, bez optuživanja i kažnjavanja. Pohvalu ne treba izricati ukoliko je dijete doista nije zaslužilo. Cilj je da dijete stvori realnu sliku o sebi, svojim sposobnostima, o okolini koja ga okružuje i životu općenito.
Kroz postavljanje i ostvarivanje ciljeva djeca razvijaju vlastitu osobnost i mentalno se pripremaju na suočavanje sa svim životnim izazovima u pozitivnom i neustrašivom duhu. Fokus nije na pobjeđivanju ili gubljenju, već na skupljanju iskustva.
Dijete treba uživati i bez pritiska rješavati izazove. Ukoliko s postavljanjem ciljeva to uspijete postići, djetetu ste učinili iznimnu uslugu koja će mu pomoći kroz život.
Izvor: healthnew.org
