Vrlo bitna stavka u životu svakoga od nas je – na što usmjeravamo svoju pozornost? Danas je gotovo nemoguće upoznati osobu na kojoj život nije ostavio određeni trag u obliku neke traume.
Usudila bih se reći da na svijetu gotovo da nema čovjeka koji nikada u životu nije iskusio bilo koji oblik traume. Bez obzira o kakvoj traumi da se radi – gruboj i vrlo očitoj, kao što je primjerice fizičko zlostavljanje ili suptilnoj i ne toliko očitoj, kao što je odrastanje u autističnoj sredini – ona ostavlja svoj trag i obilježava kretanje našeg života nakon tog trenutka.
U osnovi ona je uzrok bilo kojeg problema kojeg iskušavamo kasnije u životu i tek kad se ona isprocesuira, promijeniti će se i realnost u kojoj živimo. Međutim, danas bi htjela govoriti ne toliko direktno o traumama, već o mehanizmu koji nas drži zarobljenima u zoni problema.
Prije nego što krenete dalje s čitanjem, zapitajte se o čemu najčešće razmišljate i razgovarate s drugim ljudima?
Nažalost, većina komunikacije ljudi bazira se na priči o problemima. Slušajte samo što ljudi oko vas pričaju, o kojim temama razgovaraju, ali isto tako poslušajte i sebe o čemu pričate. Naravno, ne mora biti da vam je fokus komunikacije usmjeren na probleme, ali svejedno se preispitajte da procijenite svoju trenutnu situaciju. Najčešći slučaj u komunikaciji je taj da ljudi razmjenjuju probleme – jedna strane iznese svoje, pa druga svoje i nakon toga je druženje za taj dan gotovo. No, ne postoji li nešto više od toga što možemo dobiti i dati u nekom odnosu?
Razgovaranje o problemima drži konstantno fokus na problemima te ljudima onemogućuje da iz njih izađu. Svako ponavljanje priča o problemima postaje poput mantre koja postaje samoispunjavajuće proročanstvo. Pozornost koja se usmjerava na probleme jednostavno te probleme i uvećava zbog bazične zakonitosti uma – ono na što usmjeravamo pozornost, to i raste! Svaka priča o problemu potiče um da još više o tome razmišlja te da automatski i privlači situacije u svakodnevici koje će rezonirati s vibracijom naših promišljanja i verbaliziranja u komunikaciji. Samim time niti ne vidimo da postoji neka druga realnost, realnost bez problema, a još manje vidimo da za taj problem postoji i rješenje. Pričajući o problemima ljudi zapravo njeguju svoje rane, daju im važnost te se još više identificiraju s problemom u kojem se nalaze.
Probajte eksperimentirati u komunikaciji s ljudima tako da probate ne razgovarati o problemima. Vrlo vjerojatno će se neki iznenaditi koliko je to teško učiniti. Međutim, to ne znači da povremeno nije u redu tražiti savjet ako vas nešto muči ili jednostavno imate potrebu „isprazniti dušu“ (prijatelj kao psihijatar), već je bit u tome da razgovor o problemima nije konstanta u komunikaciji.
Također, tijekom tog eksperimentiranja primijetit ćete u komunikaciji, ukoliko vi ne budete iznosili svoje probleme, koliko je ljudima teško ne pričati o problemima, koliko se energije ulaže u veličanje problema i ulogu žrtve te koliko ljudi ne znaju o čemu pričati ako ne pričaju o problemima. To ne znači da ne postoje teme o kojima se može pričati mimo problema, nego da su ljudi naviknuti usmjeravati pozornost isključivo na njih, tj. razgovaranje o problemima je isključivo navika!
Na što vi usmjeravate svoju pozornost?
Promjena fokusa u komunikaciji je vrlo mala životna implementacija, ali bez obzira na to ona može drastično promijeniti smjer vaše percepcije i raspoloženja. Osim toga, uvelike će promijeniti i kvalitetu vaših odnosa, s drugim ljudima i sa samim sobom. Pokušajte – iznenadit ćete se!
Autor/ica: Darija Adžaga Izvor: www.znano.st/
