Dogodilo se to jednog vrućeg ljeta. Jato od tisuću plamenaca podiglo se u potrazi za vodom. Sve rijeke i jezera bili su presahli, isušila ih velika vrućina. Plamenci su tragali danima i snage im bijahu na izmaku. Ako ubrzo ne pronađu vodu, svi će uginuti od žeđi.
Tragedija se dogodila dok su prelijetali pustinju. Odnekud je zapuhao jak vjetar i oduzeo im ono malo snage što im je preostalo. Popadali su na pustinjski pijesak i ostali tako ispruženi na žarkom suncu. Nitko više nije imao snage za let, a spasa nije bilo niotkud. Ljudi koji su živjeli u pustinji vidjeli su što se dogodilo, ali su mislili da im se ne može pomoći. Nije preostalo drugo nego čekati da uginu na suncu. Novost je obišla svijet. Sve televizije su prenijele sliku, svi su nad njom jadikovali, ali nitko ništa nije poduzimao.
Tek se jedan dječak po imenu Yumbe dade na posao. Dva kilometra od onog mjesta nalazila se oaza bogata vodom. On uze jednog plamenca na ruke i odnese ga do oaze, vrati se po drugog te učini isto; tako je donosio jedog po jednog. Bio je uporan. Jedan čovjek ga vidje, približi mu se i reče: – Što to radiš, dječače?
– Spašavam plamence – odgovori Yumbe.
Čovjek ozbiljnim glasom odvrati: – Zar ne vidiš da je to nemoguće? Na tisuće ih ugiba u pijesku. Nećeš ništa postići time što spasiš njih nekoliko. Ne isplati se, idi kući i nemoj gubiti vrijeme.
Dječak reče: – Pitaj onih sedam plamenaca koje sam spasio i koji piju vodu u oazi, isplati li se ili ne isplati.
I nastavi on svoj posao noseći na rukama osmog plamenca. Čovjek ostade pomalo iznenađen dječakovim odgovorom, a nakon što je malo razmislio, poče i on raditi ono što je radio Yumbe. Sad su dvojica spašavali plamence.
Događaj je počeo svraćati pozornost i ostalih ljudi koju su stajali uokolo i gledali. Ubrzo su bila trojica, zatim dođoše novi i na kraju je mnoštvo ljudi slijedilo primjer maloga Yumbea.
Toga dana svi su plamenci bili odneseni u oazu i nijedan nije uginuo od žeđi. Zahvaljujući dječaku koji je nešto poduzeo, čitavo je jato bilo spašeno.
