Jasno izricanje mišljenja i osjećaja pomoći će i nama i našoj okolini, čak i ako svi ne misle poput nas. Izreći protivljenje mnogo je bolje nego šutjeti i očekivati da drugi pročitaju naše misli i osjećaje
Razgovor o tome zašto se ne razumijemo prvi je korak prema boljem međusobnom razumijevanju i uvažavanju, slažu se psiholozi. Zašto ipak češće šutimo nego što razgovaramo i iskazujemo neslaganje s tuđim mišljenjem, postupcima ili namjerama? Zašto čekamo da problem nestane umjesto da ga pokušamo riješiti, iako znamo da će to izazvati dodatnu frustraciju? Zašto izbjegavamo sukob kad se vještina razgovora o neugodnim pitanjima može svladati?
‘Nisam ja!’
Zato što ne želimo preuzeti odgovornost i ne želimo biti onaj ‘koji je prvi počeo’. Zaista, prisjetimo li se djetinjstva, priznat ćemo da smo svakodnevno čuli prijekorno pitanje ‘tko je prvi počeo’ i odgovor ‘nisam ja’. Djeca nisu naivna, ona znaju da će onaj tko je počeo završiti s nekim oblikom kazne i zato se brane rukama i nogama, ne želeći sama snositi posljedice nepodopštine.
Kad odrastemo, zadržavamo isti obrazac ponašanja, samo što pitanje ‘tko je prvi počeo’ ostaje neizgovoreno. Kao što neizgovoreno ostaje i mnogo toga što zamjeramo drugima ili oni nama. Roditelji, primjerice, zamjeraju odrasloj djeci što ih ne posjećuju dovoljno često. Djeca se među sobom žale da su im roditelji prezahtjevni i da se pretjerano brinu o njima. Žene se žale da su muškarci sebični, muškarci misle da su žene prezahtjevne i da im nije dobro ništa što naprave. Na poslu, često mislimo da šefovi ne cijene dovoljno naš rad i da su prekritični. Šefovi nerijetko misle da su zaposlenici preosjetljivi i da im se ništa ne može reći.
Uvijek su krivi oni
Svim ovim neizgovorenim pritužbama zajedničko je da se odnose na ‘njih’, a nikad na nas. Uvijek su krivi oni, ona ili on, nikad ja – problem je uvijek u drugima.
Prema mišljenju psihologa Charlesa Rojzmana, stručnjaka za rješavanje sukoba, ključni problem u našim vezama s ostalima je u tome što nitko ne želi preuzeti odgovornost. Nitko ne želi biti označen kao onaj tko je prvi počeo. Tijekom sukoba, većina ljudi demonizira drugu osobu, prikazujući se kao nevina žrtva. Svi smo mi u nekom trenutku svog života osjetili što znači biti osramoćen, zanemaren, sve su nas ponekad loše tretirali. Svi znamo što je nepravda. Uhvaćeni u mrežu tih podsvjesnih strahova, osobu s kojom se sukobljavamo doživljavamo kao čudovište i gubimo sposobnost objektivnog rasuđivanja, kaže Rojzman.
Uvjereni da smo žrtva, nismo sposobnosti prepoznati vlastitu ulogu u onome što se događa. A zapravo smo žrtve nesvjesnih obrazaca ponašanja koje smo usvojili, uvjetovanih događajima u prošlosti, onime što su nam govorili roditelji, učitelji, iskustvima u odnosima s drugima… Takvo nas ponašanje zapravo gura u iste bolne situacije koje po svaku cijenu želimo izbjeći. Rojzman navodi primjer pacijenata koji se panično boje odbacivanja jer su to iskusili kao djeca. Danas, kao odrasle osobe, svaki sukob i raspravu nesvjesno interpretiraju kao odbacivanje i imaju tendenciju isprovocirati i stvoriti situaciju u kojoj će biti odbačeni.
Povratak u stvarnost
Ne znajući kako riješiti sukob razgovorom, većina nas – kad je sukob neizbježan i kad se dogodi – reagira instinktivno i emocionalno. Uvjereni da smo žrtva, zatvaramo se i drugu stranu u sukobu doživljavamo kao neprijatelja, agresora. U takvoj je situaciji nemoguć i razgovor i dogovor. Da bi se došlo do rješenja, najprije je potreban povratak u stvarnost. Fantaziju u kojoj je sugovornik čudovište, a mi žrtva treba odbaciti. Umjesto toga, moramo biti spremni poslušati što druga osoba želi reći, a nakon toga, ako je potrebno, iskreno izreći neslaganje. Preduvjet razumne rasprave je obostran osjećaj odgovornosti – samo tako svađa neće završiti verbalnim, psihičkim ili fizičkim nasiljem.
Bježati od rasprave i sukoba znači poricati samoga sebe, ono što nas čini osobama kakve jesmo. Pritom često zaboravljamo da su sukobi u životu i neizbježni i korisni, pod uvjetom da smo spremni na argumentirani dijalog.
Rasprava i sukob mišljenja omogućuju nam da kažemo što osjećamo i što želimo, da redefiniramo svoje potrebe unutar neke veze. Bilo da je riječ o braku, poslu, odnosu s članovima obitelji ili prijateljima, nemoguće je da taj odnos uvijek bude harmoničan. Naše potrebe i osjećaji nisu nepromjenjive vrijednosti i zato dolazimo u sukobe s okolinom. Čekamo li da drugi otkriju što mi želimo, mogli bismo se načekati… I pritom propustiti prigodu da u otvorenom razgovoru otkrijemo što nas muči. Iako zvuči paradoksalno, sukob nas može približiti jer smišljanje zajedničkog rješenja gradi nove veze na kojima počivaju naši odnosi i okolinom.
Izvor: www.insideout.hr/
