Kada ste posljednji put zastali zadivljeni zalaskom sunca, ljepotom rascvjetane grane, bojom procvjetale ruže ili zadivljeni nečim sitnim i nenametljivim što vam se našlo na putu?
Kada ste posljednji put donijeli s izleta ili putovanja neobičan kamen, šišarku ili školjku?
Jeste li od onih koji vuku svoje dijete za ruku kada ono na putu do vrtića ugleda puža u travi i želi zastati, i od onih koji su u neprilici kada im buba – mara sleti na ruku?
Kad leptir leti k cvijetu, a vaše dijete za leptirom, trčite li i vi – ali za djetetom?
Divi li se vaše dijete tim čudima prirode?
Divi im se ako mu niste svaki put kad vas je uzbuđeno pozvalo da pogledate zajedno boju oblaka u predvečerje počeli objašnjavati da Sunce zalazi na zapadu. Divi se ako se niste upustili u priču o godišnjim dobima kad je ono ugledalo prvu rascvjetalu granu. Ako niste pred čudom leptirovih krila načeli temu čahure, dudova svilca, pa Marka Pola, pa Kine, pa…
Ako sve to niste učinili – pustili ste svoje dijete da bude uzbuđeno, da doživi radost i čudo prirode koja ga okružuje i koje je dio.
Poučavati dijete obveza je roditelja, odgojitelja i učitelja. Ali čak i na upit zašto i kako, dobro je odgovoriti jednostavno, relativno kratko, pa opet čekati idući upit, onda opet jednostavno odgovoriti, razgovarati. Neko je dijete svojoj majci govorilo: “Mama, sada ću te nešto pitati, ali, molim te, samo mi odgovori, nemoj mi opet pričati pola sata.”
Poučavati dijete životu ne znači dati mu mnogo podataka. Poučavati dijete možemo katkad i tako da mu dopustimo divljenje, čuđenje, i tako da se divimo zajedno. Sve je to prvi uvjet da se može vjerovati i istinski živjeti.
