10 najpoznatijih mitova u psihologiji

U neku ruku, svi smo mi psiholozi amateri  – svi imamo znanje iz prve ruke o tome kako je to biti čovjek, i proveli smo godine promatrajući kako se mi i drugi ponašamo u različitim situacijama.

Ova intuicija je osnova za „folk psihologiju” (objašnjenja i predviđanja mentalnih stanja i ponašanja kojima se koristimo u svakodnevnom životu), koja se nekad preklapa sa nalazima znanstvene psihologije, ali, vrlo često, to i nije slučaj. Neke pogrešne psihološke intuicije su posebno široko rasprostranjene i ukorjenjene u javnosti. Ovaj tekst razmatra 10 takvih mitova i zabluda. Važno je osporiti ove mitove, ne samo da bi se stvari izvele na čistac, već i zato što njihovo postojanje može doprinjeti stigmi i stereotipima, kao i javnim programima u području obrazovanja i održavanja reda koji su zasnovani na pogrešnim informacijama.

1. Efikasnije učimo kroz „stil učenja” koji preferiramo

Ovo je ideja da svako od nas uči bolje kada je podučavan kroz svoj omiljeni modalitet, što mogu biti vizuelni materijali, slušanje, ili neka praktična radnja. Skorašnjom anketom u Britaniji utvrđeno je da 96 posto nastavnika u ovoj zemlji vjeruje u ovaj princip. Međutim, istraživanja dosljedno pokazuju da ljudi ne uče bolje kroz svoj omiljeni modalitet, i da, umjesto toga, najefikasniji modalitet za podučavanje varira u zavisnosti od prirode materijala koji treba naučiti. Takođe postoje problemi oko definiranja i mjerenja stilova učenja. Većina objavljenih skala za mjerenje stilova učenja je nepouzdana (odnosno, daje različite rezultate na svakom testiranju), i uglavnom nije povezana sa stvarnim uspjehom ljudi u učenju.

2. Ljudska memorija je kao zapis onoga što se dogodilo

Metafora memorije kao zapisa nije prikladna jer sugerira nerealističan nivo točnosti i trajnosti. Naša memorija zapravo predstavlja iskrivljenu verziju događaja, i mjenja se sa protokom vremena. Uprkos tome, anketa kojom je ispitano skoro 2000 ljudi pre par godina pokazala je da 63 posto ljudi vjeruje da memorija funkcionira kao video-kamera. Ovo pogrešno shvaćanje uzrokuje s njim povezane zablude, kao što je ona o pouzdanosti svjedočenja očevidaca. Na primjer, mnoge sudije i policajci vjeruju da što je svjedok sigurniji u svoje sjećanje, to je veća vjerojatnost da su ta sjećanja točna, premda psihološke studije pokazuju da su sigurnost u sjećanje i njegova točnost vrlo slabo, ili pak nikako, povezane.

3. Nasilni prestupnici obično imaju dijagnozu mentalne bolesti

Kada ljudi koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem počine nasilne zločine, mediji pokazuju nesrazmjernu zainteresiranost. Nije ni čudo što ankete pokazuju da većina javnosti vjeruje da su ljudi sa mentalnim poremećajima nužno nasilni. U stvari, kako su Skot Lilienfeld i njegove kolege objasnile u knjizi „50 velikih mitova popularne psihologije” (50 Great Myths of Popular Psychology), podaci sugeriraju da najmanje 90 posto ljudi sa mentalnim poremećajima ne čini nasilne zločine, i da velika većina nasilnih prijestupnika nije mentalno poremećena. Neki pacijenti sa specifičnim stanjima (kao što su naredbodavne halucinacije koje im „govore” da nešto učine) imaju povećan rizik, ali realizirani činovi nasilja su rijetki. Upečatljiva meta-analiza iz 2011. godine pokazuje da bi trebalo trajno nadgledati ili zatvoriti 35.000 visoko rizičnih pacijenata sa dijagnozom shizofrenije da bi se spriječilo jedno ubojstvo nepoznate osobe od strane tih pacijenta.

4. Gomila čini ljude glupim i opasnim

Nakon nekog kriznog događaja u koji je bio uključen veći broj ljudi, tipični su izveštaji u medijima o tome kako je masa bezglavo jurila u sljepoj panici. Postoji implikacija da kada smo u velikoj grupi, izgubimo razum, i svako je prepušten sebi. Ovakav opis pobijaju psihološka istraživanja ponašanja u grupi, koja pokazuju da je panika rijetka i da ljudi često zastanu kako bi pomogli jedni drugima.

Suradnja je posebno vjerojatna kada ljudi imaju osjećaj zajedničkog identiteta. Psiholog Džon Druri zasniva ovaj svoj zaključak djelom na intervjuima sa ljudima koji su bili uključeni u stvarne vanredne situacije, kakva je bila prevelika posjećenost koncerta DJ-a Fetboj Slim u Brajton Bič-u 2002. godine. Druri i njegove kolege ističu da ovo ima implikacije za načine na koje nadležne službe postupaju u izvenrednim situacijama: „Može se vjerovati da će se gomile u izvenrednim situacijama ponašati na način koji je društveno prihvatljiviji od onoga koji su ranije očekivale instance zadužene za planiranje u tim situacijama”, napisali su.

5. Autizam je uzrokovan „slomljenim” neuronima-ogledalima (i razni drugi mitovi o autizmu)

Poznati kalifornijski neuroznanstvenik V. S. Ramačadran 2011. godine napisao je da je „glavni uzork autizma poremećen sistem neurona-ogledala”. Neuroni-ogledala (ili, takozvani miror-neuroni) su ćelije koje se aktiviraju kada izvršavamo neku akciju, ili gledamo nekog drugog dok izvršava tu istu akciju. Hipoteza „slomljenog ogledala” vezana za autizam vrlo je primamljiva ideja koja privlači dosta pažnje, i koju su preuzeli autori znanstveno-popularnih tekstova (na primjer, u Dejli Mejl-u, Rita Karter piše: ”autistični ljudi često imaju nedostatak empatije i pokazano je da im je smanjena aktivnost neurona-ogledala”). Međutim, u pregledu 25 relevantnih istraživanja, objavljenom 2013. godine, nisu nađeni dokazi u prilog ovoj hipotezi, a u julu ove godine, još jedna studija pronašla je nove dokaze protiv ove hipoteze. Ovo je samo jedno od pogrešnih shvaćanja vezanih za autizam – druga su ta da su uzrok autizma vakcine i da su svi koji imaju autizam izuzetno nadareni.

6. Vid zavisi od signala koje emitiraju oči

Zapravo, ljudski vid zavisi  od svjetlosnih zraka koji padaju na mrežnjaču na zadnjem dijelu oka. Uprkos tome, prema anketama iz devedesetih i dvijetisućitih, mnogi ljudi još uvijek vjeruju u staru i pogrešnu ideju da se ovo odvija u obrnutom smjeru – zraci izlaze iz očiju u vanjski svijet. Na primjer, pokazano je da približno trećina studenata vjeruje da nešto izlazi iz očiju kada vidimo stvari oko nas. Nije poznato točno zašto je ova pogrešna koncepcija tako duboko ukorjenjena, ali možemo da pretpostavimo da je to zato što su, iz subjektivne točke gledišta, stvari „tamo negdje” i, također, zbog široko rasprostranjenog iskustva „osjećanja” da nas neko promatra. Međutim, kontrolirani eksperimenti pokazaju da, dok mnogi jasno misle da osjećaju nečiji pogled na sebi, oni zapravo ne mogu da utvrde da li ih neko promatra od nazad ili ne.

7. Stanfordski zatvorski eksperiment pokazuje kako pogrešna situacija može da učini bilo koga lošim

U jednoj od najozloglašenijih studija u psihologiji – Stanfordskom zatvorskom eksperimentu, provedenom 1971. godine – sudjelovali su studenti kojima su dodeljene uloge zatvorenika ili čuvara. Eksperiment je morao biti prekinut jer su čuvari postali nasilni. Filip Zimbardo, koji je vodio studiju, rekao je da ona pokazuje kako određena dinamika situacije može da učini bilo koga od nas lošim. Ova priča o „lošoj buradi” naspram „loših jabuka” (aludira se na američku izreku – A few bad apples spoil the barrel, u prevodu – Nekoliko loših jabuka upropasti celo bure) ustalila se u svijesti javnosti. Zimbardo je čak bio stručni svjedok za odbranu, u suđenju jednom od nasilnih čuvara u Abu Graibu. Ipak, Stanfordski zatvorski eksperiment imao je mnogo mana i pogrešno je protumačen. Kasnija istraživanja, kao što je BBC zatvorski eksperiment, pokazala su da ista situacija može da dovede do suradnje, umjesto do tiranije, u zavisnosti od toga da li i na koji način se ljudi poistovećuju jedni sa drugima. Nažalost, mnogi suvremeni udžbenici psihologije nastavljaju da doprinose širenju pretjerano pojednostavljenog, nekritičkog prikaza Stanfordskog zatvorskog eksperimenta.

8. Veliku većinu nasilja u obitelji čine muškarci

Britanska anketa iz 2014. godine utvrdila je da preko 65 posto ljudi smatra da je vjerovatno ili definitivno tačno da većinu činova obiteljskog nasilja izvode muškarci. Lako je razumeti zašto – pošto su u proseku veći i jači, muškarci se vide kao veća pretnja. Pa ipak, zvanični podaci (koje su naveli Skarduzio i suradnici ove godine), pokazuju da je i nasilje žena nad muškarcima veliki problem. Na primjer, u SAD-u, nacionalna anketa koja je ispitivala intimno partnersko i seksualno nasilje, pronašla je da je jedan od četiri muškarca bio žrtva fizičkog nasilja, silovanja, i/ili uhođenja od strane partnera (u usporedbi sa jednom od tri žene), kao i da su 83 posto nasilja nad muškarcima izvršile žene. Ovo ne treba da umanji ozbiljnost ili opseg problema partnerskog nasilja muškaraca nad ženama, već da prepozna da takođe postoji značajan, manje poznat, problem nasilja žena nad muškarcima.

9. Neurolingvističko programiranje je znanstveno zasnovano

Tačno je da manji broj psihologa ima obuku u neurolingvističkom programiranju (NLP) i zalaže se za njegovu upotrebu, ali velika je greška misliti da je NLP zasnovano na znanstvenim nalazima u psihologiji ili neuronauci. U stvari, sistem koji se često promovira kao način dostizanja većeg osobnog uspjeha, razvila su dva gurua za samopomoć sedamdesetih godina prošlog vijeka. Oni su jednostavno izmislili vlastite psihološke principe, nakon promatranja rada psihoterapeuta sa njihovim klijentima. NLP je prepuno netočnih tvrdnji koje imaju znanstveni prizvuk, kao što je ona da svi imamo „reprezentacioni sistem” za razmišljanje o svijetu koji preferiramo, i da najbolji način da utječemo na nekog jest imitiranje njegovog preferiranog sistema. Detaljno pretresanje tvrdnji iznetih u NLP programima dovelo je do zaključka da je najveći dio njih besmislica. U mnogim kontekstima, ovo je bezopasno, ali 2013. jedna humanitarna organizacija u Velsu oštro je osuđena zbog pružanja terapije zasnovane na NLP-u traumatiziranim veteranima.

10. Mentalne poremećaje izaziva kemijska neravnoteža u mozgu

Jedna anketa u SAD-u od pre par godina, pronašla je da preko 80 posto ljudi vjeruje da su mentalne bolesti posljedica kemijske neravnoteže u mozgu. Međutim, ako pitate bilo kog psihijatra ili neurologa koji je rad da vam da iskren odgovor, saznat ćete da nitko zapravo ne zna šta bi trebalo da bude „prava” ravnoteža kemijskih supstanci u mozgu. Podrška za ideju neravnoteže dijelom potiče iz činjenice da antidepresivi mjenjaju nivo neurokemijskih supstanci u mozgu, ali to svakako ne znači da je kemijska ravnoteža izazvala problem (isto kao što glavobolju ne izaziva nedostatak paracetamola). Mit zapravo potiču mnogi ljudi koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem i neki aktivisti, dijelom zbog toga što vjeruju da ovakva koncepcija daje medicinski legitimitet stanjima kao što su depresija i anksioznost. Ipak, istraživanja pokazuju da biološka objašnjenja mentalne bolesti (uključujući teoriju o kemijskoj neravnoteži) mogu da povećaju stigmu, na primjer, tako što daju poticaj ideji da su problemi sa mentalnim zdravljem trajni.

Autor: Kristijan Džeret za BPS Research Digest , prijevod i adaptacija: Bojana Većkalov, http://www.psihoverzum.com

Prijatelj vašeg uspjeha