BOGAT OTAC, SIROMAŠAN OTAC

Priča Roberta Kiyosakija

“Imao sam dva oca, bogatog i siromašnog. Jedan je bio vrhunski obrazovan i inteligentan – imao je doktorat, a četiri godine fakulteta završio je prije roka u manje od dvije godine. Zatim je pohađao Sveučilišta Stanford, Chicago i Northwestern na postdiplomskom studiju, sve uz pune stipendije. Drugi otac nije završio niti osmi razred.

Obojica su bili uspješni, cijeli život vrijedno radili i mnogo zaradili. No, jedan od njih cijelog je života imao financijskih problema, drugi je postao jedan od najbogatijih ljudi na Havajima. Jedan je umro ostavivši desetke milijuna dolara obitelji, dobrotvornim organizacijama i Crkvi, a drugi je za sobom ostavio neplaćene račune.

Obojica su bili snažni, karizmatični i utjecajni, obojica su me savjetovala, ali njihovi savjeti nisu bili isti. Snažno su vjerovali u obrazovanje, ali nisu mi preporučili isti tijek školovanja.

Da sam imao samo jednog oca, morao bih prihvatiti ili odbaciti njegov savjet. To što sam imao dva oca koji su me savjetovali, ponudilo mi je izbor između dva različita gledišta: gledišta bogatog i gledišta siromašnog čovjeka.

Umjesto da jednostavno prihvatim ili odbacim jedan ili drugi savjet, razmišljao sam, usporedio ih, a zatim sam odlučio.

Problem je bio u tome što bogati čovjek još nije bio bogat, a siromašni čovjek još nije bio siromašan. Obojica su tek započinjala svoje karijere i imala financijskih i obiteljskih problema, no na novac su gledali različito.

Na primjer, jedan otac bi govorio: “Ljubav prema novcu izvor je sveg zla.” Drugi bi govorio: “Nedostatak novca je izvor sveg zla.”

Dok sam bio mlad, bilo je teško imati dva snažna oca koji su utjecali na mene. Htio sam biti dobar sin i slušati, ali dva oca nisu govorila iste stvari. Razlika u njihovim gledištima, osobito u vezi novca, bila je tako velika da sam postao znatiželjan. Počeo sam razmišljati o stvarima koje su govorili.

Veliki dio slobodnog vremena provodio sam razmišljajući i pitajući se: “Zašto je to rekao?” Zatim bih se upitao isto to u vezi izjave drugog oca. Bilo bi mnogo lakše jednostavno reći: “Da, u pravu je. Slažem se s tim”. Ili jednostavno odbaciti to gledište i reći: “Stari nema pojma o čemu govori.” Ali, budući da sam volio obojicu natjerao sam se na razmišljanje i odabrao kako dalje. Taj se izbor pokazao dugoročno mnogo vrednijim nego da sam jednostavno prihvatio ili odbacio jedno gledište.

Jedan od razloga zašto bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji, a srednja klasa sve zaduženija, jest činjenica da se o novcu podučava kod kuće, a ne u školi. Najveći dio nas, uči o novcu od svojih roditelja. Što može siromašni roditelj reći svojem djetetu o novcu? Jednostavno kažu: “Ostani u školi i vrijedno uči.” Djeca mogu diplomirati s odličnim ocjenama, ali s financijskim programiranjem i mentalitetom siromašne osobe. Dijete je to naučilo još kao malo.

U školi se ne uči o novcu. Škola se fokusira na akademske i profesionalne vještine, ali ne i na financijske. To je razlog zbog kojeg pametni bankari, liječnici i računovođe, koji su u školi dobivali odlične ocjene, mogu cijeli život imati financijskih problema. Naš golemi nacionalni dug djelomično je posljedica činjenice da visoko obrazovani političari i državni službenici donose financijske odluke s malo ili nimalo znanja o novcu.

Često razmišljam o novom mileniju i pitam se što će se dogoditi kada milijunima ljudi zatreba financijska i medicinska pomoć. Oni će financijski ovisiti o svojim obiteljima ili o državi. Što će se dogoditi kada zdravstveno ili socijalno osiguranje ostane bez novca? Kako će nacija preživjeti ako podučavanje djece o novcu i dalje ostane na roditeljima – od kojih će većina biti ili već jest, siromašna?

Budući da sam imao dva utjecajna oca, učio sam od obojice. Morao sam razmisliti o savjetu i jednog i drugog i dok sam to činio stjecao sam vrijedan uvid u moć i učinak čovjekovih misli na njegov život. Na primjer, jedan otac običavao je reći: “Ne mogu si to priuštiti.” Drugi otac je zabranio izgovaranje tih riječi. On je inzistirao da govorim: “Kako bih si to mogao priuštiti?” Jedno je izjava, a drugo pitanje. Jedno vam daje izgovor, a drugo vas prisiljava da razmislite. Moj bogati otac objašnjavao je to tako da, kada kažete da si ne možete to priuštiti, vaš mozak prestaje funkcionirati. Kada se zapitate “Kako bih si to mogao priuštiti?”, mozak se pokreće. Nije smatrao da trebate kupiti sve što želite. Bio je fanatik vježbanja moždanih vijuga, najmoćnijeg računala na svijetu. “Moj mozak je svakoga dana sve jači jer ga vježbam. Što je jači, više mogu zaraditi.” Vjerovao je da je izgovaranje rečenice, “Ne mogu si to priuštiti”, znak mentalne lijenosti.

Iako su oba oca vrijedno radila, primijetila sam da jedan od njih ima naviku uspavati svoj mozak kad se radilo o novcu, a drugi je običavao vježbati svoj mozak. Dugoročni rezultat bio je taj da je jedan otac financijski jačao, dok je drugi slabio. To je kao razlika između osobe koja svaki dan vježba u teretani i one koja sjedi na kauču i gleda televiziju. Odgovarajuća fizička vježba povećava vam izglede za zdravlje, kao što vam odgovarajuća mentalna vježba povećava izglede za bogatstvo. Lijenost smanjuje zdravlje i bogatstvo.

Moja dva oca imala su suprotne stavove. Jedan je smatrao da bi bogati trebali plaćati veće poreze kako bi brinuli za one nesretnije. Drugi je govorio: “Porezi kažnjavaju one koji proizvode, a nagrađuju one koji ne proizvode”.

Jedan otac mi je govorio: “Vrijedno uči kako bi se mogao zaposliti u dobroj tvrtki”, a drugi, “vrijedno uči kako bi mogao kupiti dobru tvrtku.”

Jedan otac rekao je: “Razlog zbog kojeg nisam bogat jest taj što imam vas, djeco.”Drugi je rekao: “Razlog zbog kojeg moram postati bogat ste vi, djeco.”

Jedan je poticao na razgovor o novcu i poslu za stolom. Drugi je branio da se za stolom spominje novac.

Jedan je rekao: “Kad se radi o novcu, igraj na sigurno, ne riskiraj”, a drugi, “nauči upravljati rizikom.”

Jedan je vjerovao da je dom najveća investicija i aktiva, a drugi da je kuća obaveza, a ako je ona najveća investicija, to je velika nevolja.

Oba oca plaćali su svoje račune na vrijeme, ali jedan ih je plaćao prije svega ostalog, a drugi na kraju.

Jedan je vjerovao da će se tvrtka ili država pobrinuti za ljude i njihove potrebe, te je uvijek je razmišljao o povišicama, mirovinskim planovima, zdravstvenim beneficijima, bolovanjima, godišnjem odmoru i drugim prednostima. Impresionirala su ga dva ujaka koja su ušla u vojsku i zaradila mirovinu i beneficije do kraja života, nakon dvadeset godina aktivne službe. Sviđale su mu se zdravstvene beneficije i privilegije koje je vojska osiguravala svojim umirovljenicima. Sviđao mu se i sustav rada na katedri sveučilišta. Povremeno se činilo da mu je ideja sigurnog posla za cijeli život i beneficija važnija od samog posla. Često bi govorio: “Vrijedno sam radio za državu i imam pravo na te beneficije.”

Drugi je vjerovao u potpunu financijsku samodostatnost. Govorio je protiv mentaliteta “beneficija” i smatrao da ovaj stvara slabe, financijski ovisne ljude. Važna mu je bila financijska kompetencija.

Jedan otac mučio se da uštedi nekoliko dolara, a drugi je jednostavno stvarao investicije.

Jedan me naučio napisati impresivni životopis kako bih mogao pronaći dobar posao, a drugi me podučio pisanju dobrih poslovnih i financijskih planova kako bih mogao stvarati radna mjesta.

Kao proizvod dva snažna oca, mogao sam promatrati učinak koji različite misli imaju na čovjekov život. Primijetio sam da ljudi zaista oblikuju život svojim mislima.

Na primjer, moj je siromašni otac uvijek govorio: “Nikada se neću obogatiti.” I to se ostvarilo. S druge strane, moj je bogati otac oduvijek smatrao sebe bogatašem. Govorio bi: “Ja sam bogat čovjek, a bogati to ne rade.” Čak i kad je bankrotirao nakon velikog financijskog pada i dalje se smatrao bogatim čovjekom. Govorio bi: “Postoji razlika između siromaštva i bankrota. Bankrot je privremen, a siromaštvo je vječno.”

Moj siromašni otac bi govorio: “Ne zanima me novac” ili “Novac nije važan”. A bogati je uvijek smatrao da je novac moć.

Moć naših misli nije moguće izmjeriti, ali još dok sam bio mlad bilo mi je jasno da moram paziti na svoje misli i izražavanje. Primijetio sam da moj siromašni otac nije siromašan zbog količine novca koju je zarađivao, već zbog svojih misli i djela. Kao mladić s dva oca, postao sam svjestan da moram paziti koje ću misli usvojiti. Koga bih trebao slušati -bogatog ili siromašnog oca?

Iako su obojica veoma cijenila obrazovanje i učenje, nisu se slagali u vezi onoga što bi trebalo učiti. Jedan je htio da vrijedno učim, dobijem diplomu i dobar posao kako bih radio za novac. Htio je da postanem profesionalac, odvjetnik, računovođa ili da završim poslovnu školu i postanem MBA Master of Business Administration – stručnjak za ekonomske i financijske znanosti. Drugi me otac poticao da obratim pažnju na to kako postati bogat, da shvatim način na koji djeluje novac te postignem da on radi za mene. “Ja ne radim za novac, već novac radi za mene!”

Kad sam navršio devetu godinu, odlučio sam poslušati bogatog, a ne siromašnog oca, iako je ovaj imao fakultetske diplome.”

Robert T. Kiyosaki, Sharon L. Lechter

Prijatelj vašeg uspjeha