Često se zbog brige oko ocjena narušavaju odnosi, a roditelji i djeca međusobno udaljavaju!

Prečesto se zbog brige oko ocjena obitelji doslovno raspadaju, kvare se odnosi, a roditelji i djeca međusobno se udaljavaju, ponekad i zauvijek.

– Da ponovim još jednom: ne treba učiti sa djecom! Ne treba im spremati školsku torbu! Ne treba ni zapitkivati „kako je u školi?”. Tako narušavate odnos i krajni rezultat je uvijek negativan. Nije valjda da nemate o čemu drugome da razgovarate s djetetom?

– Dijete mora da ima svoje slobodno vrijeme kada NIŠTA ne radi: od dva do četiri sata dnevno. Preambiciozni, tzv. brižni roditelji djecu prezatrpavaju: te jezici, te umjetničke sekcije, te prestižni sportovi… Od toga se ponajviše dobija nervoza i sve što uz to ide.

– U odnosu sa školom i pedagozima, trebalo bi da u pravom smislu budete na strani svog djeteta. Čuvajte djecu. Ne strahujte od loših ocjena. Strahujte da djetetu ne ogadite školu i učenje uopće.

– Teško je reći tko trpi jači psihološki pritisak – odlikaš ili jediničar. Odlikaši koji mukotrpno redaju petice nisu bezbrižna djeca i nedostaje im samopoštovanja.

– Ako vaše dijete nije u stanju da uči samo – za to sigurno postoji neki razlog. Lijenost nema veze s tim. Kategorija lijenosti u psihologiji ne postoji. Lijenost se razmatra kao odsutnost motivacije i volje.

Razlog zašto dijete ne može da uči i samo radi domaći može biti mnogo šta: povišen intrakranijalni pritisak, povišen tonus mišića, psihološki problem, ADHD (sindrom pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti). I umjesto da iz večeri u večer sjedite s njim nad udžbenicima – bolje bi bilo da pokušate definirati i zatim tretirati pravi problem.

– Ima roditelja koji žele da odgoje odgovornu, samostalnu, uspješnu djecu. A ima i roditelja čiji je cilj – totalna kontrola nad djetetom, a u kakvu će osobu to dijete porasti to nije važno – najvažnije je da mu stave ularić i ne popuštaju.

– Prečesto se zbog brige oko ocjena obitelji doslovno raspadaju, kvare se odnosi, a roditelji i djeca međusobno se udaljavaju, ponekad i zauvijek. Psiha tinejdžera je ionako osjetljiva, a mjeseci priprema po raznim institutima i matematičkim društvima cijeloj porodici ostaju u lošem sjećanju: svi pate od nervoze i depresije, što provocira histeriju, bolest…

Kako izbjeći sav taj košmar ili makar umanjiti posljedice?

Smatram da se treba usredotočiti na ljubav i neprolazne vrijednosti.

Sjetite se da će se za ne tako dugo vrijeme ocjene i ispiti nestati iz sjećanja, i jedino će biti važno jeste li ili niste sačuvali bliskost, povjerenje, razumijevanje, iskren odnos sa svojim djetetom.

Jer može se dobiti petica, a izgubiti kćerka. Položiti svi napredni kursevi, upisati se na prestižni fakultet, ali nepovratno izgubiti međusobna punina odnosa.

Autor: Mihail Labkovski, Izvor: www.detinjarije.com

Prijatelj vašeg uspjeha