Čovjek koji je trčao protiv raka!

Terry Fox je vjerojatno jedna od najinspirativnijih osoba koje su hodale ovom planetom. Ovo je njegova priča.

Terry je bio jedan od onih „holivudskih“ srednjoškolaca. Bio je aktivan sportaš sa izgledima za profesionalnu košarkašku karijeru. Međutim, 1977. godine  u osamnaestoj godini života Terriju je dijagnosticirana rijetka vrsta raka kostiju. Kako bi spasili život tinejdžeru, doktori su se odlučili na amputaciju desne noge. Operacija je obavljena uspješno, a mladić se brzo oporavljao.

Terry je nakon amputacije podvrgnut kemoterapiji. Njegov mladi organizam sjajno se nosio sa nedaćama koje nosi ova okrutna bolest. Kako bi primao kemoterapiju dolazio je u lokalnu bolnicu. Tu je vidio da se ne oporavljaju svi od raka. „Bolovi koje ja trpim nisu ništa naspram bolova ljudi koji leže u tim bolničkim posteljama“ rekao je tada Terry svojim roditeljima.

Odlučio je da mora nekako pomoći drugim oboljelima. Želio je da im bude podrška, da dokaže da je sa rakom moguće boriti se. Sportaš i borac od malena odlučio je da krene na epsko putovanje. Želio je da pretrči svoju domovinu, Kanadu, od istoka ka zapadu. Svoju epopeju nazvao je simbolično – „Maraton nade“.

Plan je bio da Terry svakodnevno pretrči 42 kilometra, a njegov cilj je bio da „Maraton nade“ sakupi 24 000 000 dolara, tj da svaki Kanađanin donira jedan dolar fondaciji za borbu protiv raka. Tako je Terry 12. travnja 1980. godine počeo da trči. Njegova borba ispočetka protjecala je u tišini. Međutim, nakon nekoliko nedjelja, javnost i mediji pokazali su zanimanje za Foxovu trku života.

Ubrzo su počele da stižu donacije, a Terry je na svom putu dobio i suputnike. Širom Kanade, maratonci su se masovno priključivali momku koji trči bez jedne noge. Za kratko vrijeme on je postao simbol humanosti i izdržljivosti.

Trčanje je svaki dan postajalo napornije i bolnije, ali Terry nije želio odustati. „Ljudima u klinikama za rak širom svijeta potrebni su ljudi koji vjeruju u čuda. Ja nisam sanjar, i ne mogu da kažem da ću svojim trudom doći do konačnog lijeka za rak. Ali, ja vjerujem u čuda. Moram da vjerujem“ bile su Terrijeve reči koje su odzvanjale Kanadom.

Nakon 143 dana trčanja i 5373 pređena kilometra Fox je morao stati. Tokom nekoliko posljednjih dana, osjećao je tegobe prilikom disanja. Javio se i užasan kašalj. Na medicinskom pregledu ustanovljeno je da je rak zahvatio i pluća. Maratonac je bio primoran da prestane trčati. Bilo je vrijeme za još jednu veliku bitku.

Rak je bacio Terrija u postelju, ali njegov „Maraton nade“ je i dalje trajao. Njegova priča inspirirala je cijelu državu. Stizale su donacije od građana, kompanija, čak i od same države. Početkom juna 1981. godine Terrry je ispunio svoj cilj. Uspio je da sakupi 24 000 000 dolara. Samo nekoliko nedjelja kasnije, 28. juna spiker na državnoj televiziji objavio je da je Terry Foks izgubio bitku sa rakom. Smrt ovog nesvakidašnjeg momka utjecala je na kompletnu državu. Po odluci vlade, sve zastave spuštene su na pola koplja i proglašeni su dani žalosti.

Međutim iako je Terry preminuo, „Maraton nade“ je i dalje živio. Već u septembru mjesecu iste godine, održana je trka posvećena Foxu. Više od 300 000 ljudi trčalo je u njegovu čast. Ta trka postala je tradicija i održava se svake godine. Do danas fondacija „Maraton nade“ sakupila je više od 700 000 000 dolara i nastavlja svoju borbu protiv raka.

A što mi možemo uraditi? Za početak da počnemo vjerovati u čuda. Moramo vjerovati u čuda.

Izvor; //portalmladi.com

Prijatelj vašeg uspjeha