Djeca su blagoslov, ali na kraju ostajemo muž i ja | Prijatelj vašeg uspjeha

Djeca su blagoslov, ali na kraju ostajemo muž i ja

Za djecu strepimo, za njih se borimo, njima se podređujemo, ali ona jednom dođu, a onda isto tako i odu, za svojim ciljevima, ambicijama, željama i životima, a mi, ostajemo same, s nekim Mr. S-om, koji će nas masirati rakijom kad sa sedamdeset upale zglobovi i dizati nas iz kreveta kad padnemo u gripu

Ima tome jedno devet godina, radila sam reportažu za tadašnju redakciju. Poslali me zbog članka o Toši Proeskom negdje u vražju mater na makedonsko-bugarsku granicu, i to autom, s nekim fotografom antiglobalistom koji nema ni vozačku za bicikl, a kamoli kompliciranije vozilo. Još je k tome bio i vegetarijanac, što je u zemlji roštilja bilo ravno svetogrđu. Ni dan danas mi nije jasno što sam tamo tražila jer misterioznu pjevačevu rodbinu nisam pronašla, ali to na kraju krajeva nije bilo ni čudno.

Naime, tih su se mjeseci u redakcije širom bivše države javljali svakojaki budalaši, neki su tvrdili da su baš oni najbliža rodbina netom poginulog pjevača kod koje je mladi Makedonac spremio u tajnosti svoja glazbena remek djela, drugi su pak zorno pripovijedali kako ih je Tošin duh jedne olujne noći nenajavljeno posjetio u spavaćoj sobi, a jedan dokoni penzioner iz Gostivara kleo se na telefon da je Toše zapravo živ i da ga je dan ranije vidio dolje u mini-marketu. U toj Tošemaniji koja je trajala skoro dvije, tri godine nama se u redakciju nije javio još jedino nitko s Marsa tvrdeći da Toše kod njih za vikend gažira u diskoteci.

Ovo putovanje zapamtila sam za čitav život

Reportaža na makedonsko-bugarskoj granici je, pogađate, propala, no ja sam to putovanje, osim dakako po lijenom fotografu koji je cijeli put nesnosno hrkao, zapamtila za čitav život iz jednog posve drugog razloga.

Putem prema mjestu u kojem je prema pričama svjedoka navodno živjela ta Tošina prabaka, inače, rekli su nam, vračara puna mađioničarskih trikova, stala sam u jednom selu čisto da pitam koji put vodi do te klisure Vranice, Branice, vrag će ga znati kako se zvala, a gdje je navodno živjela tajnovita baba. U toj pustopoljini na tisuću metara nadmorske visine naišla sam samo na jednu kuću koja je u selu bila otvorena, a na vratima se pojavila neka žena koja je bilo toliko stara da vjerojatno ni sama nije znala koliko ima godina. Osokoljena što joj je napokon netko nakon prestanka ruske okupacije došao u goste, stara je već s praga ispričala cijeli životopis.

‘Budi pametna i čuvaj muža’

Natucala je neku lošu kombinaciju makedonsko-bugarsko-albanskog, preživjela je, kaže, dva svjetska rata, nekoliko jačih lokalnih mafijaških obračuna i dva veća potresa, pokopala je tri muža, rodila osmero djece i navodno je poznavala babu Vangu osobno. Stara očekivano nikada nije ni čula za Tošu, a ni za njegovu babu s čudnovatim moćima, no znala je da u toj Vranici, Branici živi jedna njezina vršnjakinja, pa možda bi to mogla biti ta Tošina koju ja tražim. Kasnije toga dana saznali smo da je to stvarno bila vršnjakinja ove stare mudrijašice, ali se ispostavilo se da je umrla još negdje za hladnog rata. Inače, pripadala je plemenu rumunjskih Roma, a ne Makedoncima iz Kruševa.

Stara mi naravno u cijeloj priči nije pomogla, ali me zato nahranila. Stavila je na stol pitu od sira, gurnula mi u ruke čašu kozjeg mlijeka i ničim izazvana rekla: ‘Toa ako piješ, ke ostaneš bremena‘.

Nanjušila je da nisam majka

Moja pokojna majka je bila Makedonka, a i da nije, ovo bi i nagluhi Filipinac razumio jer je baba s dvije ruke prvo na sebi pokazala veliki trbuh, a onda slike koje su visile na zidu. Bile su to fotografije brojne djece, manje, veće, starije, mlađe, valjda i njezine i tuđe, što ih je sama rodila ili pak samo odgojila. Bog zna kako je nanjušila da nisam majka, uglavnom dala mi je mlijeka i za po putu, a kad smo se rastajale, onako me lagano potapšala i rekla, ‘bidi mudra i čuvaj go mažot’. Ili ti u prijevodu, ‘budi pametna i čuvaj muža‘.

Tad, s trideset godina, nisam imala muža, ni dečka, ni nikoga, ganjala sam karijeru i jedini živi stvor koji je sa mnom spavao u sobi bio je fikus.

Naviknuta 40 godina na samoću

Sad, deset godina kasnije, nemam Pulitzera, nemam fikus, ali imam muža i neki dan mi je postalo jasno što je baba mislila. Bio je baš tmuran dan, vozila sam se s posla kući, naviknuta četrdeset godina na samoću, vrtjela sam po glavi veš koji se usmrdio u vešmašini jer sam ga zaboravila izvaditi, prozor koji nisam zatvorila, a pljusak je netom pao, sendvič koji moram napraviti jer nemam ništa skuhano, račun od televizora koji stoji već dva mjeseca na kredencu, robu koju nisam popeglala i muža kojeg do sutra ujutro treba spakirati na put.

Ušla sam u stan, noseći ovako trudna jedva samu sebe, i s vratiju me zapuhnuo miris ribe. Mr.S je naime kuhao ručak. Otišla sam se skinuti u spavaću sobu, krevet je bio pospremljen, a roba posložena u ormar. Veš je visio na štriku, prozor je bio zatvoren, kupaona složena, a na kredencu više nije stajao račun, nego plaćeni odrezak od računa. Sjela sam još onako obučena u fotelju, Mr.S je nešto mrmljao iz kuhinje kako se ne trebam brinuti jer je odnio košulje na peglanje, spomenuo je i da su brancini stigli friški s Raba, da je kupio vodu, i moje omiljene kekse, i koješta još što ja više nisam čula jer sam onako sklupčana na otomanu odlutala u svoj svijet.

Da se bar jedan dan sjetim i ničim izazvana kažem mu da ga volim

Rukama sam prekrila suzne oči i mislila sam si, pa gdje sam ja to glupača smetnula s uma da se bar jedan dan sjetim i onako, ničim izazvana, kažem mu da ga volim. Zapravo, da ga jako volim.

Već pogađate da je Mr.S veš objesio traljavo, pogađate i da nije dobro zategao plahtu, a i poplun je stajao ukrivo, na lavabou je naravno ostala i fleka od pudera, dvije košulje na peglanje je odnio prljave i nije po običaju pobrisao stol prije nego je stavio stolnjak. Ali, u konačnici, je li to važno?

Na stolu su stajali ljiljani, dva tanjura, svježa riba i i butelja vina. Napravio je sve da mi pokaže da me voli, da misli na mene, da je tu, da je prisutan i da mi još jednom da do znanja da je od tisuću žena odabrao baš mene. On je moj mir, moja sreća, moj osmijeh, moja podrška.

Za djecu se borimo i njima se podređujemo

Djeca su blagoslov, za djecu strepimo, za njih se borimo, njima se podređujemo, ali ona jednom dođu, a onda isto tako i odu, za svojim ciljevima, ambicijama, željama i životima, a mi, ostajemo same, s nekim Mr.S-om, koji će nas masirati rakijom kad sa sedamdeset upale zglobovi i dizati nas iz kreveta kad padnemo u gripu. Mr. S-a ne treba razmaziti, ali ga svih tih godina treba mudro sačuvati jer u konačnici, ako je sreće, ostajemo na kraju nas dvoje.

Jelena Badovinac, Izvor: http://klokanica.24sata.hr/

Prijatelj vašeg uspjeha