Emocionalna genijalnost

Ako je test društvenog umijeća sposobnost smirivanja uzrujanih emocija u drugima, onda je suočavanje s nekim tko je dosegao gornje granice bijesa krajnji pokazatelj takvog vrhunskog umijeća.

Podaci o samoregulaciji ljutnje i zaraznosti emocija ukazuju na to da bi jedan od učinkovitih pristupa ovakvim situacijama mogao biti odvraćanje pozornosti bijesne osobe, izražavanje empatije prema njegovim osjećajima i stavovima, a potom odvlačenje pozornosti prema alternativnome cilju, onome koji će ga dovesti u vezu s pozitivnijim rasponom osjećaja. Riječ je o svojevrsnom emocionalnom džudu.

Tako profinjena vještina u sklopu umijeća ostvarivanja emocionalnog utjecaja možda je najvidljivija u priči koju mi je ispričao dugogodišnji prijatelj, pokojni Terry Dobson, koji je pedesetih godina bio jedan od prvih Amerikanaca koji su u Japanu počeli proučavati borilačku vještinu “aikido”.

Jednog poslijepodneva vlakom se vraćao kući u jedno od tokijskih predgrađa, kada je u vagon ušao neki divovski, ratoborni, vrlo pijani i uprljani radnik. Teturajući, taj je muškarac počeo terorizirati putnike: izvikujući psovke, najprije je zamahnuo prema nekoj ženi koja je u krilu držala dijete, zbog čega je ona gotovo pala na postariji par, koji je potom ustao i pridružio se masovnome bijegu na drugi kraj vagona. Pijanac je još nekoliko puta tako zamahivao šakama (od silnog bijesa promašujući cilj), potom je uz urlik ščepao metalni stup u sredini vagona i pokušao ga iščupati iz nosača.

U tom trenutku se Terry, budući da je svakodnevno po osam sati vježbao aikido pa je bio u vrhunskoj formi, osjetio pozvanim da se umiješa, kako netko ne bi ozbiljno stradao. Ali tada se prisjetio riječi svoga učitelja: “Aikido je umijeće pomirenja. Tko god je spreman na borbu prekinuo je svoju vezu sa svemirom. Pokušaš li dominirati ljudima oko sebe, već si poražen. Proučavamo načine razrješavanja sukoba, a ne njihova započinjanja”.

I doista, Terry je još tijekom prvih predavanja obećao učitelju da nikada neće započinjati borbu i da će svoje borilačke vještine koristiti samo u obrani. Sada je konačno vidio prigodu da u stvarnome životu iskuša vještine aikida. Ovo je nedvojbeno bila opravdana situacija. I tako je Terry, dok su ostali putnici nepomično sjedili na mjestima, ustao, polagano i promišljeno.

Ugledavši ga, pijanac je zaurlao: “Aha! Stranac! Dobro će ti doći poduka o japanskom bontonu!” i tada se počeo spremati za napad na Terryja. Ali, upravo u trenutku kada se pijanac pripremao načiniti prvi korak, netko je iz sve snage, neobično radosnim glasom, gotovo kriknuo: “Hej!”.

U tom poviku bilo je vedrog prizvuka zbog kojeg je izgledalo da je taj netko upravo neočekivano prepoznao dragog prijatelja. Pijanac se iznenađeno okrenuo i ugledao sićušna Japanca, otprilike sedamdesetgodišnjaka, koji je sjedio odjeven u kimono. Starac je razdragano i radosno promatrao pijanca, pozivajući ga laganim pokretom ruke i vedrim: “Dođi”.
Pijanac mu je prišao svadljivo: “Zašto bih, dovraga, trebao razgovarati s tobom? “. U međuvremenu, Terry se spremio za obaranje pijanca u slučaju da načini i najmanji nasilni pokret.

“Što si pio?”, upita starac., s puno radosti promatrajući pijanog radnika.
“Pio sam sake, a tebe se to nimalo ne tiče! “, urlao je pijanac.
“O, pa to je divno, upravo čudesno”, odgovori mu starac srdačnim tonom. “Znaš, i ja volim sake. Svake večeri moja supruga (a njoj je sedamdeset i šest, znaš ) i ja zagrijemo bočicu sakea, iznesemo je u vrt i ondje sjedimo na staroj drvenoj klupi…”. I tako je nastavio pričati o jabuci u svome dvorištu, o svome vrtu, o večernjem uživanju u sakeu.

Dok je slušao starca, pijančevo je lice postajalo sve blaže; šake mu više nisu bile onako stisnute. “Da … i ja volim jabuke”, rekao je.

“Da”, reče starac živahnim glasom, “uvjeren sam da imaš divnu suprugu”.
“Ne”, reče radnik. “Žena mi je umrla. “. Jecajući je počeo pričati tužnu priču o tome kako je izgubio suprugu, dom, posao, o tome kako se stidi samoga sebe.

Vlak se tada zaustavio na Terryjevoj postaji. U trenutku kada je izlazio, osvrnuo se i začuo starca kako poziva pijanca da mu se pridruži i potanko mu ispriča sve o sebi. Tada je ugledao i pijanca kako se ispružio na sjedalu, držeći glavu u starčevom krilu.
To je bio primjer emocionalne genijalnosti.

Daniel Goleman, Emocionalna inteligencija, Izdavač; Mozaik knjiga

Prijatelj vašeg uspjeha