Emocionalna inteligencija: Potraga za odgovorom – 3.dio

Zanimljiv je podatak u literaturi, koji se poziva na neka znanstvena istraživanja, te veli da ako nam kvocijent inteligencije ( IQ ) raste, da nam tada stupanj emocionalne inteligencije ( EQ ) opada. Što se time želi reći? Time se pokazuje da ako postajemo pametniji, da tada postajemo, recimo, lošije osobe. Efekt koji se ovdje pojavljuje, ako nam stupnjevi EQ-a ili IQ-a odstupaju od neke normalne granice, da tada postajemo nervozni, razdražljivi, neposlušni i agresivni. Postajemo usamljeni i deprimirani. Oni koji poprime takve karakteristike, više nisu dovoljno emocionalno inteligentni i automatski postaju potencijalna radna snaga (danas, jeftina radna snaga ).

Ako ste propustili prvi i drugi dio, možete ih pronaći ovdje i ovdje.

Danas je zamijećeno da mladi ljudi ne znaju primiti kritiku, tj. podnijeti je. Oni se odmah postavljaju obrambeno i neprijateljski, kad netko kritizira njihov rad. Mladi to shvaćaju kao osobni napad. Ja smatram da je svaka kritika dobrodošla. Ona nam pokazuje da su nas ljudi primijetili, da su primijetili naš rad, te da nam žele pomoći upravo zato. Ja skoro uvijek uvažavam primljene kritike, jer baš one možda imaju moć da poboljšaju i unaprijede moj ( ili bilo čiji ) rad. Slično ovome, primijetio sam da mnogi ljudi koje poznajem ne znaju što činiti ako podbace u poslu, te ako nešto izgube ili dožive neuspjeh, oni odmah odustaju i misle da je to nešto što nije za njih. Ako pak poznajete ljude sa zapada, oni imaju drugačiji mentalitet. Oni ako dožive neuspjeh, oni ne posustaju. Za njih doslovce vrijedi poslovica: „Što me ne ubije, to me ojača.“ Oni nakon što dožive neki neuspjeh, postaju još uporniji i nastavljaju s istim poslom s namjerom da isprave nastali problem ili grešku, da se unaprijede, i nešto nauče iz svega toga i na koncu da uspiju. I mi bismo mogli nešto izvući iz ovoga. Ovo bi nam mogao biti poticaj, da postanemo uporniji, tvrdoglaviji i da uvijek nastojimo do kraja provesti svoje naume i tako nizati uspjehe  koji će nas još više ohrabriti i davati nam samopouzdanja da idemo dalje, još dalje i da uspijemo. Ljudima bi trebao biti prioritet da što prije dođu do stanja da u potpunosti mogu vladati sami sobom. Oni koji postignu to stanje, ti bi trebali biti svjesni, da su u mogućnosti postići bilo što. Najteži dio je uvjeriti sebe da smo u mogućnosti da upravljamo bilo čime, pa  čak i događajima na koje možemo utjecati, na događaje koji slijede.

Upravo mi smo ti koji stvaramo nekakav logički slijed događanja. Mi smo ti koji neprestano izgrađujemo svoju budućnost i upravljamo svojim ( ili nečijim drugim ) životom. Ako postignemo nenadmašiv rad, tada se nemamo čega bojati, uspjeh nam je zagarantiran. Emocionalna inteligencija, nazovimo  je u ovom kontekstu sposobnošću, je ta koja nam omogućava da svakodnevno bez problema i puno napora plovimo među svakodnevnim zavrzlamama koje nam se nameću, dok se za to vrijeme drugi spotiču o njih i zaostaju za nama. Ljudi bi uvijek trebali biti na oprezu sa svakime jer se nikad ne zna kad će netko odlučiti pregaziti nas poradi svog uspjeha, ma koliko mi bili u dobrim odnosima sa tom nekom osobom. Isto tako bismo trebali biti svjesni, da živimo realni život, a ne da mislimo i maštamo da živimo u nekakvoj bajci, tj. da živimo idiličnim životom. I mi ćemo se zasigurno u budućim dolazećim burnim godinama naći u situaciji, da ćemo i sami trebati pregaziti nekoga te da bismo tako malo brže i jednostavnije došli do željenog uspjeha. „..bez obzira na to u kojim sposobnostima smo slabi, uvijek možemo naučiti kako ih poboljšati.“ (str 19. ) Tvrtka koja u današnje vrijeme definitivno ima dobru perspektivu je ona tvrtka koja ne teži samo k poslovnom uspjehu, nego tvrtka koja pruža uz posao i zadovoljstvo svom radniku. U takvim tvrtkama svi žele raditi. Takve tvrtke dobivaju isključivo najbolje stručnjake, jer imaju tu mogućnost da si odaberu najbolje. Takve tvrtke ne štete same sebi, već su one najbolje opremljene za opstanak i uspjeh u konačnici. „McClellandov rad >>testirati kompetenciju a ne inteligenciju

Iz svega navedenoga do sada, postoji nada da se nešto naučilo ili da se izvukla nekakva pouka. Trebamo bit svjesni da je život samo jedna stalna zastrašujuća utrka sa velikim ulozima s naše strane. Svakom sudioniku ove utrke, pa tako i nama, najviše bitno je uspjeti u životu. Sudionici tijekom tog procesa konstanto uče i napreduju, te je tako izazov sve bolji. Upravo je zato na kraju pobjeda tj. uspjeh koji postignemo najslađi. Ustrajnošću, učenjem i radom si skoro pa možemo zagarantirati uspjeh. Jednom, svi ćemo uspjeti, neki prije, neki poslije, a možda čak neki ipak ni ne uspiju. Najbolji smo kad radimo ono u čemu pronalazimo užitak i zadovoljstvo.

Srećko Sović

Korištena literatura: Emocionalna Inteligencija u poslu – Daniel Goleman

Prijatelj vašeg uspjeha