Imperativ ekstremnog pozitivnog razmišljanja može imati loš utjecaj na naše mentalno zdravlje

U svijetu danas postoji ogromna industrija samopomoći, koja je nastala na temeljima New Age pokreta: nemilice se izdaju knjige i održavaju seminari o moći pozitivnog mišljenja, uz tvrdnju da su sretne misli bitne za zdravlje. Veliku ulogu u popularizaciji pozitivnog mišljenja, gotovo kao panaceje, odigrao je i Norman Vincent Peale, protestantski pastor koji je 1952. godine objavio svjetski bestseller „Moć pozitivnoga mišljenja“. Dok je new age eklektički uzimao pomalo iz svih religija, Peale je svoje učenje bazirao na kršćanstvu. U predgovoru svojeg bestsellera citirao je američkog psihologa Williama Jamesa koji je rekao: „Najveće otkriće mojega naraštaja jest da ljudsko biće može promijeniti svoj život promjenom svoga mentalnoga stava.“

Što je tu sporno, zapitat ćete se? Zar nije bolje onima koji misle pozitivno? Stručnjaci kažu da je sporan diktat pozitivnog razmišljanja i imperativ sreće čak i kada objektivno nemate niti jedan razlog za to jer vam je, primjerice, upravo preminuo netko blizak ili ste doznali da imate neizlječivu bolest. Sporno je oduzimanje ljudima prava na autentične emocije.

UČINAK OVISI O SAMOPOŠTOVANJU

Industrija samopomoći zagovara široku upotrebu samopotvrđivanja, pozitivnih mantri i vježbi vizualizacije. No, studija psihologa Joanne V. Wood, Elaine Q. Perunović i Johna Leea „Positive Self-Statements: Power for Some, Peril for Others“ (u prijevodu „Pozitivne samoizjave: moć za neke, opasnost za druge“, 2009./10.), sugerira da bi pozitivan razgovor sa sobom mogao biti manje koristan nego što se čini, a može čak biti i štetan za one s niskim samopoštovanjem.

U navedenom radu detaljno su opisane tri studije koje su proveli. U svojoj prvoj studiji otkrili su da je 97% sudionika koristilo pozitivne afirmacije poput „Ja ću pobijediti!“ u nekom trenutku svog života, te da ih je većina ljudi često koristila i vjerovala da su učinkovite. U svojoj drugoj studiji, istraživači su podijelili sudionike u dvije skupine: jedni su ponavljali pozitivnu afirmaciju dok druga grupa nije govorila ništa. Učinci ovih afirmacija razlikovali su se ovisno o samopoštovanju sudionika.

Oni s visokim samopoštovanjem osjećali su se sretnijima nakon ponavljanja pozitivnih afirmacija, a oni s niskim samopoštovanjem su bili manje sretni nakon ponavljanja pozitivnih afirmacija. Ovi učinci su pojačani u trećoj studiji, u kojoj su sudionici ponovno grupirani prema samopoštovanju. Oni s visokim samopoštovanjem izvijestili su o boljem raspoloženju, sreći i samopoštovanju s pozitivnim fokusom nego s neutralnim fokusom. Suprotno tome, oni s niskim samopoštovanjem prijavili su niže raspoloženje, sreću i samopoštovanje s pozitivnim fokusom nego s neutralnim fokusom. U konačnici, u slučaju pozitivnih samoizjava, percepcija nije odgovarala stvarnosti. Rezultati istraživanja odgovaraju, dakle, samom naslovu rada: pozitivne samoizjave će za nekoga biti moćno oružje, a za druge će biti opasne.

OPSESIJA POZITIVNIM RAZMIŠLJANJEM

Trebalo bi razlikovati pozitivno od toksično pozitivnog. Toksično je i preopterećujuće očekivanje okoline da ljudi oboljeli od neke teške bolesti ne pokazuju svoju bol. U današnjem estradiziranom svijetu očekuje se da se oboljeli osmjehuju i da stavljaju selfije hrabrih sebe na društvene mreže. Smiju li oboljeli od karcinoma, primjerice, reći da su slomljeni i da im je strahovito teško? Smiju, ali zajednica će pljeskati onima hrabrima, nazivati ih lavovima i slat će im srdašca, dok će onima koji se ne smiju svojoj bolesti u lice, pisati da se trgnu, da dignu glavu i poticat će ih da se usredotoče na pozitivne aspekte razorne spoznaje da im predstoji teška i neizvjesna borba za goli život.

Imperativ ekstremnog pozitivnog razmišljanja može, suprotno očekivanjima poklonika „sretnih misli“, imati loš utjecaj na mentalno zdravlje onih koji se moraju nositi s nekim teškim gubitkom ili s opasnom bolešću. To je ta pozitivnost koju nazivamo toksičnom. Toksična pozitivnost je opsesija pozitivnim razmišljanjem.

Oni koji se za tim povode, vjeruju da ljudi mogu pozitivno utjecati na sva iskustva, pa čak i na ona koja su duboko tragična. Pod pritiskom takvog imperativa, ljudi se mogu pretvarati da su sretni čak i kada su posve slomljeni. Toksični pozitivci govore onima koji tuguju da trebaju naći nešto pozitivno u svom gubitku. Mnogi takvi pojedinci će im reći da se „ionako sve događa s razlogom“, čak i ako upravo stoje na zgarištu nečije kuće, nad krhotinama doma razorenog potresom ili nad posteljom umirućeg djeteta.

Knjige i popularni mediji ističu potencijalnu vrijednost pozitivnog razmišljanja već desetljećima. Neosporno je da ono može poboljšati mentalno zdravlje, no ono nije panaceja i nije lijek za sve životne izazove. O toksičnoj pozitivnosti, dakle, govorimo kada se ono nameće kao jedino rješenje problema, zahtijevajući da osoba izbjegava negativno razmišljanje i da ne izražava negativne emocije.

UTIŠAVANJE STVARNIH EMOCIJA

Dok se istraživanja o pozitivnom razmišljanju usredotočuju na prednosti optimističnog pogleda na probleme s kojima se netko suočava, toksična pozitivnost zahtijeva pozitivnost od ljudi bez obzira na izazove s kojima se suočavaju, utišavajući njihove stvarne emocije i odvraćajući ih od traženja društvene podrške. Nije li toksično roditelju kojemu je umrlo dijete reći „sve se događa s razlogom, vaš mali anđeo je sada na nekom ljepšem mjestu, pred vama je život i može se reći da ste sretni jer možete imati još djece“? Roditelje preminulog djeteta tako se potiče da se usredotoče na pozitivne aspekte gubitka, ne dajući im pravu podršku. To je toksično.

Čini se da su zajednici prihvatljiviji ljudi koji se čine uvijek pozitivnim i koji se pokazuju jačim od neke nesreće. Oni se, uz potencijalno i iskrene dobre želje, naprosto ne misle stvarno s njima baviti. Svi smo nedavno, tijekom“zaključavanja“, bili svjedoci odricanja prava ljudima na osjećaj duboke tuge ako su bili dugotrajno odvojeni od svojih bližnjih. Tim „luzerima“ su oni toksično pozitivni savjetovali da se posvete sebi, da iskoriste vrijeme za oblikovanje figure ili na usvajanje neke nove vještine. Neki su u tome i uspjeli, ali što je s onima koji nisu? Njima je narušeno mentalno zdravlje zbog usamljenosti, brige za članove obitelji, za elementarnu egzistenciju i slično. Ne treba ih odbaciti i„filati“ ih pozitivnim mislima već im dati punu podršku. Društvo koje ih osuđuje i stigmatizira, dovest će ih do zanemarivanje temeljnih problema njihovog mentalnog zdravlja. To je rizik kojeg nosi toksična pozitivnost.

Psihologica Tabitha Kirkland (University of Washington’s Department of Psychology) smatra da su tipični rizici toksične pozitivnosti sljedeći:

Ignoriranje stvarne štete: 29 studija o nasilju u obitelji iz 2020. pokazuju da pozitivna pristranost može uzrokovati da ljudi koji doživljavaju zlostavljanje podcijene njegovu ozbiljnost i ostanu u nasilnim vezama. Optimizam, nada i oprost povećali su rizik da ljudi ostanu sa svojim zlostavljačima i budu izloženi eskalaciji zlostavljanja.

Omalovažavanje gubitka: tuga i bol normalni su zbog gubitka. Osoba koja stalno čuje poruke da nastavi dalje ili da bude sretna mogla bi se osjećati kao da drugi ne mare za njihov gubitak. Roditelji koji su izgubili dijete, primjerice, mogu osjećati da je njihovo dijete drugima nevažno, što povećava njihovu tugu.

Izolacija i stigma: manje je vjerojatno da će ljudi koji osjećaju pritisak da se nasmiješe pred nevoljama tražiti podršku. Mogu se osjećati izolirano ili se sramiti svojih osjećaja, što ih odvraća od traženja pomoći. Stigma može odvratiti osobu od liječenja mentalnih tegoba.

Problemi u komunikaciji: svaka veza ima izazove. Toksična pozitivnost potiče ljude da ignoriraju ove izazove i usredotoče se na pozitivno. Ovaj pristup može uništiti komunikaciju i sposobnost rješavanja problema u odnosima.

Nisko samopoštovanje: Svatko ponekad doživljava negativne emocije. Toksična pozitivnost potiče ljude da ignoriraju svoje negativne emocije. Kada se osoba ne može osjećati pozitivno, može se osjećati kao da ne uspijeva.

Smijemo li biti otvoreno negativni? Naravno da smijemo. Svaka je emocija važna za našu dobrobit. Anksioznost, primjerice, može upozoriti osobu na neku opasnu situaciju dok je bijes normalan odgovor na nepravdu ili na loše postupanje. To što odričemo prisutnost neke emocije, primjerice tuge, neće je natjerati da ona nestane. Razgovor o emocijama, uključujući i one negativne, može pomoći mozgu da ih bolje procesuira, odnosno razgovor o emocijama smanjuje snagu određenih moždanih putova povezanih s tim emocijama.

Kako izbjeći toksičnu pozitivnost? Ovo su neke od strategija:

  • prepoznavanje negativnih emocija kao normalnih i važnih dijelova ljudskog iskustva
  • identificiranje i imenovanje emocija umjesto da ih se pokušava izbjeći
  • razgovor s osobama od povjerenja o emocijama, uključujući negativne osjećaje
  • traženje podrške od ljudi bez osude, kao što su prijatelji od povjerenja ili terapeut

Osoba može izbjeći nametanje toksične pozitivnosti drugima tako da ih potiče da govore o svojim emocijama i da izbjegavaju pozitivne odgovore na sve što netko kaže. Ne mora se svakoga tko se na nešto žali odmah „poklopiti“ s kakvom mudrom izrekom i slično. Ljudima ne treba odricati pravo na njihove autentične osjećaje. Toksična pozitivnost potiče ljude na  ignoriranje svojih teških emocija, potencijalno pojačavajući snagu tih osjećaja. Nitko ne može stalno razmišljati pozitivno. Prisiljavanje nekoga da izražava samo pozitivne emocije može ugušiti njegovu sposobnost komunikacije i natjerati ga da se osjeća loše zbog negativnih misli.

Toksična pozitivnost je plitka. To je ono kad vam netko kaže „sve se događa s razlogom“ nakon što vam je umro netko drag ili „sve će biti dobro“ nakon što izgubite posao i stan. Onome tko vidi događanja kao razložna, kao dio nekog većeg plana, pa bilo to i usmrćivanje milijuna ljudi u plinskim komorama, svakako je lakše kročiti kroz život. Roditelj će, međutim, teško shvatiti zašto bi dio tog razložnog plana bilo umiranje njegovog djeteta od raka. Njemu će opaska da se to dogodilo s razlogom biti neshvatljivo okrutna. Osoba koja tugujećem tako nešto kaže reagira na tuđu patnju toksično. Ona odbacuje tuđe emocije umjesto da ih potvrđuje.

Takve reakcije ne nastaju zato što tješitelj ima namjeru tugujećem nanijeti štetu. One mogu biti znak pogrešnih uvjerenja, ali i nesnalaženja u situacijama. Ponekad ljudi jednostavno ne znaju što bi rekli u takvim situacijama. Tada je bolje ne reći ništa. Može biti dovoljan i zagrljaj ili stisak ruke. Treba naprosto dozvoliti i sebi i drugima da se osjećaju u skladu s okolnostima. Prema www.verywellmind.com lako ćemo uočiti razliku toksičnih izjava od onih koje to nisu, usporedivši ih:

Toksične izjave

  • Samo ostani pozitivan!
  • Samo dobre vibracije!
  • Moglo bi biti gore.
  • Stvari se događaju s razlogom.
  • Neuspjeh nije opcija.
  • Sreća je izbor.

Netoksične alternative

  • Slušam.
  • Ovdje sam bez obzira na sve.
  • To mora biti jako teško.
  • Ponekad se događaju loše stvari. Kako mogu pomoći?
  • Neuspjeh je ponekad dio života.
  • Vaši osjećaji su valjani.

Toksična pozitivnost može utjecati i na odnos s djecom. Ako djetetu kažemo: „Prestani plakati, sve je u redu“, to ih uči da njihovi negativni osjećaji nisu u redu. To pak može utjecati na to kako će razvijati svoje koncepte o emocijama i kako će ih u budućnosti izražavati ili ne izražavati. Uz to, emocije su rodno uvjetovane: dječaci se ne potiču na izražavanje emocija osim onih koje odražavaju moć, kao što je ljutnja, dok se djevojčice potiču da izraze svoje emocije, ali samo one koje se smatraju manje snažnim. Nikad ih se neće poticati da iskažu svoju ljutnju ili bijes, primjerice, dok će s se to dječacima tolerirati. Ove rodne razlike u socijalizaciji emocija mogu navesti muškarce da potiskuju svoje emocije i mogu dovesti do toga da žene osjećaju pritisak da pokazuju pozitivne osjećaje koji mogu biti neautentični.

OPASNO FORSIRANJE POZITIVNOSTI

Ponekad forsiranje pozitivnosti možda nije odgovor na tuđu nesreću nego na našu. Normalno je i razumljivo da se ponekad ne želite nositi sa svojim negativnim emocijama. Ali ako si redovito forsirate pozitivan stav kada su vam osjećaji suprotni, to može utjecati na vaše mentalno zdravlje. Istraživanja pokazuju da se ljudi koji potiskuju negativne emocije kasnije osjećaju još gore. Stoga je poželjno prihvaćati vlastite emocije, i pozitivne i negativne.

Od pomoći pri kultiviranju svojih osjećaja može biti vježbanje svjesnosti. Isprobajte svjesnost tako da jednostavno odvojite trenutak u tišini i primijetite kako se osjećate i što se događa u vašem tijelu i umu. Nemojte se usredotočiti ni na jednu misao ili osjećaj; umjesto toga, nastojte ih detektirati sve. Ako primijetite bilo kakvu negativnost, nemojte se osuđivati ​​zbog toga; samo to percipirajte i nastavite dalje. Važno je primijetiti svoje negativne osjećaje i priznati informacije koje nam daju, a da se ne izgubimo u njima. 

Jedan pristup svjesnosti je promatranje emocija kao alata ili informacija, umjesto da se usredotočite samo na to kako se osjećate. Sve emocije su funkcionalne i imaju svrhu. One su signal osobi koja ih doživljava ili osobi s kojom se komunicira. Negativne emocije poput ljutnje ili straha služe da nas upozoravaju na potencijalnu opasnost ili prijetnju, dok pozitivne emocije poput sreće potiču povezanost i prilike za kreativnost. Ako shvatite da ste odbacili negativne emocije voljene osobe ili ste ih prekinuli toksičnom pozitivnošću kada su vam se pokušavali povjeriti, priznajte pogrešku i ispričajte se.

Ponekad ljudi mogu reagirati na naše izražavanje emocija na način koji nije od pomoći. Vjerojatno ne zato što ne žele pomoći, već zato što stvaraju pretpostavke o tome kako bi vi trebali reagirati pa vam daju opterećujuće savjete. Otklonite to i pokušajte biti iskreni, što je put ka autentičnijoj interakciji. Iskrenost može ojačati vašu vezu s nekim, čak i ako se stvari u nekom trenutku čine neugodnima.  

Djeci treba omogućiti izražavanje cijelog niza emocija i otvorenog razgovora o njima. To će ih naučiti kako se mogu nositi s vlastitim osjećajima, umjesto da ih izbjegavaju. Djeca će sasvim sigurno u nekom trenutku izraziti svoju ljutnju, tugu ili frustraciju. Kada to učine, nemojte im govoriti da prestanu plakati ili vikati. Umjesto toga, razgovarajte s njima o tome kako se osjećaju i zašto bi se mogli tako osjećati te što oboje možete učiniti da riješite problem. Budite otvoreni i prema svojim osjećajima. Ako ste, recimo, zbog nečega frustrirani i izgubite strpljenje, svakako nakon što se ohladite objasnite da ste izgubili živce i da vam je žao zbog toga.    

Upamtite da vaši negativni osjećaji neće nestati ako se ne pozabavite njima. Stoga ih priznajte, pokušajte razumjeti odakle dolaze i razmislite što možete učiniti da biste bili bolje.  Sve emocije pa tako i one negativne, nude vam korisne informacije o vama samima i sve su jednako valjane.  

Autor: LJILJANA PAVLINA, Izvor: https://psiha.hr/

Prijatelj vašeg uspjeha