Kada dugo blefiramo počinjemo i sami vjerovati u to što govorimo | Prijatelj vašeg uspjeha

Kada dugo blefiramo počinjemo i sami vjerovati u to što govorimo

Prema Manfredu Prischingu, čitava priča o razvoju današnjeg čovjeka završava u blefu, samozavaravanju, pranju mozga, iluzionizmu, moralnom uvjeravanju, parcijalnom ideologiziranju, strategiji zamagljivanja, izgradnji fasade i Potemkinovih sela te povezivanju nespojivog.

Prema njemu danas dominiraju fikcije, blef-radikalizam, blef i silovanje stvarnosti, laž. Sve oko nas je insceniranje, čisti teatar. Može se vjerovati u bilo koje insceniranje onoga što se »stvarno« iza maske skriva, prihvatiti ga kao samo po sebi razumljivu stvarnost, kao nužnost, kao najbolje moguću prezentaciju neke stvari, osobe ili namjere. Sve vrvi od fikcija u manipulaciji i hinjenju.

Čovjek treba razumljivo prihvatljivo insceniranje kako bi zadovoljio svoja i tuđa očekivanja. Strategije insceniranja se koriste i u laži. Često se mora blefirati da bi se kazala istina, mora se blefirati da se laže, mora se blefirati, a da se ne zna zašto.

I na kraju Prischingove knjige stapaju se i sjedinjuju »ja«, maska i blef. Kada se nešto duže vrijeme govori, počinje se u to i vjerovati. Kad dugo blefira, počinje i sam čovjek u to vjerovati što govori. Što je u početku bila neistina obogaćuje se istinom ili barem subjektivnim osjećajem istine. U početku čisti blef u izvjesnoj mjeri postaje stvarnost u tolikoj mjeru u kojoj ljudi počinju vjerovati da je fasada više nego samo fasada.

Oko ljudi je stvarna i nestvarna stvarnost. Zračni balon postaje realni element realnog života. S tim se mora računati. Čitav život pretvara se u dizajnirano umjetno djelo, teatralno samoprikazivanje, marketinški usmjereno na ljudsku ličnost, koja je fazionirana, kozmetički, umjetno životno uljepšana kao osobni dekorativni izlog.

Dakle, ljudi su počeli sa samozavaravanjem, navukli masku i uhodali blefiranje prema svima oko sebe, ali i prema samom sebi. Uhodali su lažnu slobodu i navukli masku s kojom sakrivaju sebi i drugima svoje pravo lice. Ne usude se skinuti masku. Karneval su produžili na čitavu godinu i tako se sve više udaljavaju od sebe, ali i od drugih oko sebe. Ostaju sami bez drugih i bez sebe. Postaju roboti i lutke na pozornici vlastitog života, i to nazivaju suvremenom demokracijom, humanističkim liberalizmom, slobodom, vrhunskom organizacijom naprednih i slobodnih ljudi.

Završit ću riječima samog autora knjige »Ja, maska, blef«: »Kada dugo blefiramo, počinjemo i sami u to vjerovati što govorimo. Što je u početku bila neistina, obogaćuje se istinom ili barem subjektivnim osjećajem istine. U početku čisti blef u izvjesnoj mjeri postaje stvarnost u tolikoj mjeru u kojoj ljudi počinju vjerovati da je fasada više nego samo fasada.«

Što je s našom fasadom? Što se iza nje nalazi? Kako se mi iza nje osjećamo?

Pavao Brajša, Izvor; www.glas-koncila.hr

Prijatelj vašeg uspjeha