Kada kažemo da nije bitno kako se osjećamo pokušavamo progurati još jednu laž u svoj život!

Kada pogušimo sve svoje osjećaje, što će nam ostati? I što smo time dobili?

Kada pristanemo da sve svoje frustracije, tjeskobe, zabrinutosti počnemo rješavati bijegom, povlačenjem i predajom dokle ćemo stići? Svi naši osjećaji, bili oni pozitivni ili negativni su glasovi podrške ili upozorenja koji nam govore što se u našem životu zbiva, putokazi koje nam kazuju u kojem pravcu idemo, i traže od nas jasnu reakciju i jasan odgovor, ali mi često zanemarujemo jer nije lako voditi svoj život. Očekujemo da se netko drugi za nas pobrine, da netko drugi preuzme odgovornost.

Kada pogušimo sve svoje osjećaje, što će nam ostati? Kada doživimo razočarenja i povrede te kada sve njihove posljedice počnu unutar nas stvarati jedan paralelni svijet pitamo se što sa tim svijetom? Ostaviti ga unutar nas da buja, da grmi, da trešti i dobro ga sakriti da se izvana ne vidi, ili ući u taj svijet i suočiti se sa njime, izraziti sve one osjećaje koji se tu stvaraju, pokazati da smo ranjivi, da smo oluju preživjeli ali da sada ne znamo kako se nositi sa njenim posljedicama.

Kada pogušimo sve svoje osjećaje, počet ćemo se pitati i otkuda se pojavljuju različite bolesti. Počet ćemo plaćati zdravljem ono što nismo mogli u red dovesti u svojim mislima.  Počet ćemo plaćati oboljenjima ono čemu nismo dali da se izrazi. Kažu da svaka emocija ima svoj organ i da problem potiskivanja te emocije pojavljuje se kao nedostatak ravnotežu u zdravom funkcioniranju toga organa. Tako neki znanstvenici kažu da se briga odražava na slezenu, strah na bubrege, šok na srce, tuga na pluća, a da nisu isključive ni drugačije kombinacije emocija i bolesti.

Kada sebi kažemo da nije bitno kako se osjećamo to je jedna od najvećih laži koju pokušavamo progurati u svoj život. Kada se počinjemo pretvarati da se nešto nije dogodilo pravimo temelje da se dogodi nešto još gore od toga. Svaki put kada zanemarimo jednu emociju jedno poglavlje našega života završava na lošiji način. Ne bojmo se priznati da nas je strah i izraziti to, ne bojmo se reći da smo umorni i otići od svega, ne bojom se reći da smo povrijeđeni i tražiti zacijeljenje, nježnosti ljubav, ne bojmo se reći da smo tužni i da nam je neko vrijeme svega dosta. To je naša noć koja mora proći i nakon koje će, ako budemo dovoljno hrabri  izraziti sve što smo prošli, ponovno izići sunce na obzoru našega života.

Mario Žuvela

Prijatelj vašeg uspjeha